Ovo što ću sada napisati nije razlog kukanja nego da tekstom pomognem blogerici koja ima bolesnog sinčića.


Moj mlađi sin i ja bolujemo od iste bolesti samo što on još ima i mentalnu retardaciju i smješten je u ustanovu do koje ja zbog svog zdravstvenog stanja ne mogu doći niti ga zagrliti i jedina mogućnost susreta s njim je kada ta ustanova gdje je smješten organizira izlet do mog grada i tako s njim provedem nekoliko sati a ostale dane gledam samo njegovu fotografiju i molim anđele da mu olakša njegovu bol jer njemu funkcionira samo jedna polovina mozga i tako živi već 21 godinu. Stariji sin ima sklonosti suicidu i posiječemo liječnika svaki tjedan, a bio je i punu godinu i po na liječenje a kao dijete je bio smješten u SOS Selo sve dok ja nisam nakon punih šest godina borbe i dokazivanja putem suda dobila pravo da ponovno živi sa mnom ali samohranom majkom jer je moj bivši suprug bio nasilan i prema meni i prema djetetu.


Znam da je teško biti majka bolesnom djetetu ali oni nas trebaju kao što mi trebamo njih jer oni su dio nas i naša borba za njih je njihova borba da bi čim više bili s nama i vraćali nam ljubav koju mi dajemo njima.