- Draga gospođice, gdje je nestao vaš divan osmijeh, gdje je nestao sjaj u očima koji je meni starcu kada god sam vas susretao šećući gradom davao volju da se borim sa svojom starošću. Zar nije ljepše biti nasmijan? Nasmiješite se meni starcu lijepo vas molim jer tuga vam ne pristaje nitko se od prolaznika ne može naviknuti da vas gleda bez osmijeha.
Vaš osmijeh liječi i vratite ga brzo.

Nadam se da ću uskoro riješiti trogodišnje natezanje po sudu bez potrebe i da ću imati sve što sada nemam jer dosta mi je čekanja da mi netko pomogne.

Sjediš za radnim stolom motaš cigaretu kako bi popila još nekoliko gutljaja jutarnje kave a misli ti lete u smjeru kojem ne želiš jer te slike koje ti se pokazuju nisu dio tvoje sadašnjosti i jednostavno koliko god pripadaju tebi želiš da nestanu jer samo bude prošla vremena koja ti nisu potrebna. Otpijaš još jedan gut omiljenog ti napitka i gledaš dim cigarete nadajući se da će tako sve nestati jer divan je topao dan i trebaš se posvetiti sebi, trebaš smisliti što ćeš raditi ostatak dana jer jedino radom si ispunjena osoba.
Možda bi mogla izaći i sjediti na pješačkom mostu na Savi i čekati noć kako bi vidjela vlak koji se pojavi u duginim bojama kada prolazi Hendrixovim mostom ali na za takvo što nemaš volje.
Imaš volje pisati ali sve što ti prsti tipkaju nije sa smislom i bolje je da i to prestaneš jer bi mogla napisati nešto što nije poželjno za javnost, popi kavu, uživaj u okusu cigarete, napravi si omiljenu hladnu salatu, uzmi knjigu omiljenog pisca i dočekaj večer jer poslije prospavane noći sutrašnji dan će biti ljepši zato što ćeš izaći i susresti drage ljude.

Konačno je moja prijateljica došla k pameti, napisala mu je poruku da je promijenila bravu i da ostane tamo gdje je.

Pokušavam se osloboditi glavobolje koja je sve nesnosnija jer iz prašine se pojavlju slike koje nikada nisu niti će imati koristi za mene ili bilo koga drugoga. Naviru mi slike stravične nesreće koju godinama skrivam duboko u sebi jer znam da ne mogu vratiti vrijeme unazad da sve bude drugačije no tog kobnog dana kada je nakon godine za mene život postao pakao iz kojeg nikada izaći neću....

Interesantno je čitati nešto na blogu što kada ponovno pročitaš nema ni početka niti sredine a kraj se ne naslućuje jer opet se pojavljuje početak i takav tekst koliko god zbunjuje pokušavaš čitajući dokučiti koliko mašta u sekundi radi osobi koja je ispisala taj tekst bez početka sredine i kraja. U jednom djelu ima 33, u jadnom 15, u jednom 17, a to sve možeš zaključiti ako pročitaš postove od prvog do zadnjeg i na koncu shvatiš da mašta te osobe radi svašta te da si uzalud napisao svoj prethodni post u kojem jednoj pametnoj blogerici želiš samo pokazati da si suglasna s jednom drugom osobom koja je komentirala jedan od ispisanih tekstova na tom zamršenom blogu, a ona tu čestitku komentatoru nije ni primijetila.
Tekst koji nema ni početka, ni sredine, ni kraja toliko je zamršen da ga nije potrebno ni čitati, pa ni komentirati jer osoba koja ga ispisuje samo zato da bi sebi ispunila dosadu i da iz svoje glave izbaci maštu koja naravno nije nimalo kvalitetna, s obzirom na to da opisuje nešto što ne bi javno smjelo biti objavljeno.
Znam da svi mi pišemo ono što želimo ali ova gospođa ili gospodična (što li je već) trebala bi u svojim tekstovima izostaviti pojedine detalje jer neki detalji nisu primjereni.

da, baš zanimljivo kako kritičarka nema komentara na njoj napisan komentar, a uvijek voli kritizirati tuđi tekst. Da, baš interesantno kako netko piše tekstove da bi dobio čitanost, a taj tekst nije format teksta za blog nego za knjigu, Da, baš interesantno kako netko ne podnosi istinu koju bloger dijeli s ostalim blogerima i čitaocima istih jer nikako ne želi da se slično ili isto dogodi nekom drugom. Da, baš interesantno kako netko napiše polovični tekst jer nije pročitao nastavak i taj je popularan samo zato što voli kritizirati tuđi uradak.
Da, baš je interesantno čitati tekst kada mašta stvara priču a u toj napisanoj priči ima istine od koje osoba koja ju piše ne bježi, a osoba koja voli kritizirati i veliki je kritičar odmah piše da netko nekoga podupire jer je imala "gospodina savršenog".
Ako kritičarka želi potpunu istinu "savršeni" ne postoji jer ni jedan muškarac nije savršen osim u glavi žene ma koja i kakva žena bila,

Moram ti priznati da sam pročitala sve tvoje postove koje si ispisala do sada i jako mi je interesantna tvoja priča koja je nadam se takva kakva je jer je tvoja. Sigurna sam da nećeš pročitati moj tekst ali moj komentar tebi bit će i moj post jer si mi dala temu za pisanje čitajući tvoje ispisane tekstove.
Koliko sam shvatila danas imaš 33 godine i ovo je priča iz tvoje prošlosti, te je i "gospodin savršeni" isto a možda se i varam. Znam da to pišeš zbog sebe (možda se ponovno varam) ipak je to dio tvoje prošlosti. Imaš samo 33 i zgodna si, sigurno se baviš poslom koji voliš, vjerojatno je danas "gospodin savršeni" dio tvog života ili se varam, a mislim da se varam, da si tada našla osobu koja ti je u vrijeme odrastanja pružila sve, te sada imaš život bez "gospodina savršenog" i sama sebe ispituješ dali si ti negdje pogriješila kada si ga nakon određenog vremena izgubila. (ako si ga izgubila). Ako ti pomaže da sagledaš sve piši o "gospodinu savršenom" ali moraš isto tako znati da ćeš dobiti kritike od nekih koji će čitati tvoj tekst, jer pisati o oženjenom još tome savršenom gospodinu nije poželjno to će ti napisati kritičari a ja ti ovo pišem iz vlastitog iskustva jer i ja sam davno imala "gospodina savršenog" naravno oženjenog i on je i dalje za mene savršen ali izbjegavam pisati o "gospodinu savršenom" da ne bih morala u komentarima čitati kritike na račun svoje prošlosti. Ovdje naime ima osoba koje saznaju sve pa tako će na svoj način saznati i njegovo ime i prezime koje ti naravno nigdje navela nisi pa ako je "gospodin savršeni" u braku bilo sretnom ili nesretnom ti ćeš biti ta koja će zbog svoje iskrenosti biti kritizirana.
Piši dalje ako ti je tako lakše ali izostavi neke detalje jer ti detalji su samo tvoji i tog "gospodina savršenog".

Ponovit ću ti još jednom i ja sam imala "gospodina savršenog" i još uvijek je u mojim mislima i iz mojih misli nikada moj "gospodin savršeni" neće izaći iako imam neku drugu životnu stazu isto kao što ima moj "gospodin savršeni".

Odlučila sam da ću ove godine iza Velike Gospe provesti nekoliko dana od jutra do mraka na Jarunu čitajući knjigu u hladovini krošnje jednog drveta s obzirom na to da koliko god sam imala volje otići na more ta volja je ishlapila jer na moru nije baš ugodno boraviti sam. Znam i osjećam da će mi sada neki reći da prestanem kukati jer nisam jedina koja je sama i moram im odmah napisati da podnosim dobro tu samoću ali da je odlazak i boravak na moru ugodniji ako imaš nekoga pored sebe i ne nisam mislila na muškarca kao što sada pojedinci koji me prate misle.
Bila bih sretna da mogu povesti i prijateljicu koja "uživa u tome što je suprug vara", ali ona radi i tek ima godišnji u rujnu tako da može dijete pratiti do škole s obzirom da je prvašić.

Interesantno je čitati blogere jer pojedini tako lijepo pišu i taj tekst može biti jako poučan. Sigurna sam da su mnogi napisali i neku zanimljivu knjigu te da su njihovi postovi isto jedan dio teksta. Zanimljivo je čuti da jednu blogericu malo malo netko plagira i da ona neprestano aludira na drugu blogericu koja ima toliko svojih divnih tekstova pa čisto sumnjam da joj trebaju tuđi da bi stavila pod svoje ime i prezime jer ipak je ta osoba s dosta svojih napisanih tekstova.
Naravno da plagiranje postoji i da nije u redu uzeti dio ili cijeli tekst kao da si ga napisao ti ali naglašavam da je sve moguće ali da se optužuje nekoga bez provjere uzastopce za plagijat a ta osoba svaki svoj tekst potpisuje jednostavno je užasno.
Postoje sigurno načini da se plagijator pronađe bez optužbe stalno jedne te iste osobe koja ima toliko divnih tekstova svojih i nisu joj potrebni tuđi.

Slušamo ovih dana često da se treba kloniti sunca, da treba piti dosta tekućine da treba unosit vitamine u organizam, da sve to treba, ali isto tako treba znati neke stvari. Naime davne 1982 boravila sam duži period u Manili na Filipinima jer kao što znate moja pokojna majka pokušala me na bilo koji način dovesti u prijašnje stanje pa je i odlazak u Manilu bila jedna od opcija, Tamo sam boravila dosta vremena i temperatura u hladovini je 40 stupnjeva Celzijusa a vlaga u zraku ogromna s toga su nas stanovnici podučili da vodu koristimo za kupanje i spremanje hrane, a nikako za piće. Ne nije voda bila zagađena nego postoji jednostavni razlog koji je nama nezamisliv.
Naime po ovako visokim temperaturama i da organizam izdrži temperaturni šok treba konzumirati mlaki čaj s malo ili ni malo šećera, mlaki, kakao, ili mlako mlijeko tako organizam neće osjetiti temperaturni šok a vi se nećete pretjerano znojiti i pasat će vam boravak na zraku i uživat ćete u toplini sunčevih zraka bez problema.
Ah, umalo zaboravih pokušate jesti čim više kiselkastog voća.

struje, pa će plin, pa će voda, pa ponovno hrana a primanja će ostati ista
ništa me ne ćudi što je svaki treći građanin blokiran jer kako ta poskupljenja platiti koja rastu svaka dva mjeseca jer tako je vlada potpisala.
Imam osjećaj da nisu ni čitali što potpisuju jer i bez čitanja oni znaju da će mali čovijek platiti račune kada dobe crkavicu od plače ili mirovine.

Otišla bih samo da mogu i da mi netko vani da posao, ovo je fujjjjjj

Ministar zdrastva valjda ima percepciju da smo mi Švicarska ili Njemačka pa imamo enormna primanja, on je čini mi se zaboravio da su naša primanja ispod standarda jedino su dužnosnička primanja super visoka s obzirom da oni rade kako rade i plačeni su i kada ne dođu na radno mjesto jer mi kao njihov poslodavac njima za njihov nerad ne možemo dati otkaz sve dok nisu raspisani novi izbori. Ministar zaboravlja da sa malim plačama i mirovinama nismo u stanju plačati veću participaciju.
Imamo vrhunske liječnike koji znaju raditi svij posao, ali za svoj posao kada odu izvan granca lijepe naše su bolje plačeni. Teško je biti liječnik kod nas jer samo pacijenti cijene lječnika ali pacijent nema sredstava da riješava gubitke u zdrastvu ali svi koji su na vlasti bilo s koje strane uvijek popunjavaju gubitke preko leđa malih ljudi jer nitko se do njih ne želi ni ne mora odreći visokih primanja za svoj nerad jer znaju da im poslodavac (to smo mi) neće dati otkaz slijedeće četiri godine.

More, more, treba mi more, treba mi miris morske soli jer sve mi to pomaže da istrpim boli u svojim mišićima ali to što mi treba ne mogu si priuštiti kao mi većina jer nemam vikendicu na moru ni ljubavnika kao što prijateljičin dragi ima ljubavnicu a nju nije u stanju odvesti ni do Bundeka nego joj natovari obaveza koje mora obaviti dok on uživa uz more u naručju druge koja mu njegove usluge plača, a moja prijateljica ni od tako zarađenih novaca s njegove strane nema koristi jer on kada se vrati lumpa sa svojim društvom dok god te novce ne potroši.
Zdrava je može se kretati i nije mi jasno zašto ne krene za njim i ne iznenadi i nju i njega na kućnom pragu te koja plača njenog dragog ostavi mu kofer s njegovim stvarima ispred ljubavničinih vrata i ode malo uživati u moru te se vrati kući mirnija i sretnija.
Da imam mogućnosti odvela bih i sebe i nju na dva dana odmora jer nije lako gledati njene suze i znati da tu svoju patnju ona sama ne zna okončati.
Svaki puta kada on ode uživati ona dolazi k meni jer "nitko me ne razumije kao ti" - ponavlja mi u razgovoru po nekoliko puta i plače a ja samo šutim jer sto god da joj predložim i kažem ona će reći " ja to ne mogu".