Interesantno je čitati nešto na blogu što kada ponovno pročitaš nema ni početka niti sredine a kraj se ne naslućuje jer opet se pojavljuje početak i takav tekst koliko god zbunjuje pokušavaš čitajući dokučiti koliko mašta u sekundi radi osobi koja je ispisala taj tekst bez početka sredine i kraja. U jednom djelu ima 33, u jadnom 15, u jednom 17, a to sve možeš zaključiti ako pročitaš postove od prvog do zadnjeg i na koncu shvatiš da mašta te osobe radi svašta te da si uzalud napisao svoj prethodni post u kojem jednoj pametnoj blogerici želiš samo pokazati da si suglasna s jednom drugom osobom koja je komentirala jedan od ispisanih tekstova na tom zamršenom blogu, a ona tu čestitku komentatoru nije ni primijetila.
Tekst koji nema ni početka, ni sredine, ni kraja toliko je zamršen da ga nije potrebno ni čitati, pa ni komentirati jer osoba koja ga ispisuje samo zato da bi sebi ispunila dosadu i da iz svoje glave izbaci maštu koja naravno nije nimalo kvalitetna, s obzirom na to da opisuje nešto što ne bi javno smjelo biti objavljeno.
Znam da svi mi pišemo ono što želimo ali ova gospođa ili gospodična (što li je već) trebala bi u svojim tekstovima izostaviti pojedine detalje jer neki detalji nisu primjereni.