Sjedim i razmišljam kako danas provesti dosadnu nedjelju (spavajući, čisteći, čitajući). Ova tišina mi godi iako se u daljini čuje graktanje vrana ja samo čujem tišinu.
Tišina ponekada zna biti moja dobra prijateljica i danas mi baš odgovara biti s njom jer mogu polako u potpunoj tišini odlučiti pročitati redove napisane prije nekoliko mjeseci kada je meni posebna osoba imala nesreću ne svojom krivnjom i sreća da nije bilo težih posljedica.
Saznavši za nesreću njegovu vratile su mi se na tren slike moje nesreće i jedno vrijeme sam imala glas da sam komotno mogla imitirati Vladu Kalembera te od onda svako malo kada se uznemirim ostajem bez glasa.
Tišina ima svojih prednosti barem za mene jer jedino u tišini mogu razumjeti samu sebe, mogu si priznati da sam budala koja pokušava istinom svojom sama sebi pokazati vrijednost, iako znam da istina danas nema smisla jer kada govoriš istinu ispadaš budala jer istinu treba u današnje vrijeme sakrivati od ostalih.