Mjesec i zvijezde obasjavaju vedro nebo, a ja uz laganu glazbu razmišljam o sebi, o životu koji brzo prolazi, o sreći koja nikako da pokuca na moja vrata jer ja sam ta vrata zaključala davno i strah me ponovno ih otvoriti jer znam da me iza vrata ništa ne čeka, a ono što bih vidjela nije mi potrebno jer dovoljno mi je patnje, plakanja bez suza, usiljenog smijeha. Dosta mi je obećanja i laži, čekanja, traženja.
Sretni ljudi prolaze pored mene kao sjene, a ja sam tu, ali daleko, jer moja prošlost, moja sreća nije uz mene. Sve prolazi ali ljubav ostaje i stvara mi bol, stvara mi tugu.
Radujem se suncu jer u njemu kada sije vidim njega, vidim svoju sreću i radost, osjećam ga u svojoj blizini, a on je daleko.
Shvati me prijatelju da za mene postoji tuga, da je ona prijateljica moja s kojom se mogu razgovarati, s kojom mogu plakati kada nitko ne vidi suze moje.
Shvati da mi je on bio osmijeh, radost, sunce i kiša, ja znam da ti to možeš jer voliš nju i znaš kako se voli, nikada je nemoj ostaviti jer iskrena ljubav nakon rastanka jako boli. Sudbina ti jednom sreću da, a ako je napustiš patnja ti je prijatelj i nanosi teške boli jer srce samo jednom iskreno voli.
Budi sretan pored nje kao što sam ja davno bila pored njega, a sada njegovo ime dozivam danju i noću, osjećam miris njegovog parfema svuda oko sebe, a on je daleko, jako daleko, a moja duša ga doziva.
Znam da mi ti i tvoja voljena želite pomoći i na tome vam hvala, ali bez njega ja ne znam i ne mogu da živim, da se radujem jer moja radost otišla je s njime onog dana kada sam slušala svoj razum a ne srce. Ja srca više nemam, nemam ni duše jer odnio je sve sa sobom i ja ga čekam da mi se vrati da mu kažem "trebam te, želim te, volim te" jer on je moj život, sunce, kiša. On mi je bio i ostao sve.
Hvala tebi i tvojoj ljubavi što mi pružate da živim dane tmurnog života, što me pokušavate voditi, ali ja uporno stojim na pola puta čekajući da on dođe i povede me ponovo u dane sreće.

Poštovani nepoznati gospodine

Molim Vas da mi oprostite što pišem ovako javno, ali potaknuta sam jer ste povrijedili pojedine osobe ovdje koje su meni drage i koje rado volim pratit kao i oni moje. Vi ne podnosite kukanja i jadanje, ne podnosite tuđu bol i patnju, otvaranje ranjene duše.
Ovo je moj kutak, kao što je kutak drugih blogera pa i Vaš poštovani gospodine. Ovdje ima dosta blogera tako da Vas nitko ama baš nitko ne tjera da čitate ono što Vas dotični gospodine iritira i diže živce.
Ne, nemojte misliti da sam uvrijedila zbog Vašeg komentara u postu ispod ovog, ne nisam. Svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje jer ipak je ovo dostupno široj masi pa tako i Vama gospodine koji ne volite kada netko sa drugima želi podijeliti svoju dušu i bol. Zahvalite nebesima što ste sretni i život Vam je med i mlijeko, neka Vam tako i ostane.
Ponovo Vam kažem da ja nikoga pa tako ni Vas ne tjeram da čita ono što mu smeta jer ima i boljih samo se morate truditi naći i druge blogove koji su po Vašem ukusu, a nas koji kukamo jednostavno zaboravite i uživajte u svom kutku, kao što mi uživamo pišući svoju bol. Ima onih koji nas vole i mi volimo njih.
s poštovanjem Andrea koja voli kukati javno.

Ima li smisla uopće pisati? Da ima, jer papir sve trpi oduvijek, riječi ostaju zapisane ne nadajući se da će ih netko pročitati, da će razumjeti sve što je ispisano na tom malom bijelom papiru.
Znam da je uzalud sve što pišem, ali moram, moram prošlost izbaciti iz sebe jer me guši, užasno guši jednostavno više nemam ni volje ni snage ići dalje i boriti se sama sa sobom i prošlošću. Svjesna sam da će sada mnogi pomisliti da sam skrenula s uma što javno iznosim detalje svog života, ne to mi ni malo ne smeta jer jednostavno želim, želim podijeliti sve i nadati se da ću nekome, bilo kome pomoći da ne napravi sličnu grešku kao ja. Sudbina nam je svima zapisana među zvijezdama, ima ispravan i krivi put, a kada krenemo krivo sami potpuno sami moramo pronaći izlaz do pravoga puta, tražimo ga ne znajući koliko nas uspona i padova čeka do ispravnog puta, puta ka sreći. Jednostavno se moramo penjati i padati. Znam da mnogima nije lako, da se bore sa životom nadajući se boljem sutra, nadajući se sreći kao što se nadam i ja.
Ima li smisla uopće ostavljati tragove, otvarati dušu? Ne, nema ali moram zbog sebe jer mi je lakše pošto me papir razumije i ne buni se ni na jedno moje ispisano slovo, ne smeta mu ništa, on samo šuti i pušta me da suvisle riječi ispišem nadajući se da sam sretnija jer me bar on razumije.
Živim život kao Pepeljuga, radim za druge, a ne za sebe, kada bilo koga trebam nigdje nikoga nema da me samo sasluša nekoliko minuta. Maštala sam od malena da ću pronaći sreću, da ću biti teta u vrtiću koja će učiti djecu lijepim stvarima, crtati im, pjevati im, plesati s njima, uživati u njihovo iskrenosti i zauvijek ostati dijete u duši. Ostala sam dijete u odrasloj ženi jer moji dani odrastanja nakon smrti majke prestali su naglo i morala sam postati odrasla, nisam mogla više biti zaigrano dijete. Nisam se mogla smijati, radovati, pjevati, skakati jer obaveze su postale ozbiljne i teške. Jedina radost bile su mi knjige sa sretnim završetkom, jer shvatila sam da je meni sreća okrenula leđa. Tražim sreću kao iglu u plastu sjena, a znam da je otišla daleko od mene i da mi se nikada vratiti neće. Pogriješila sam jednom jako, borim se s tim, pokušavam pronaći izlaz iz tunela, ali svijetlost se nigdje ne nazire, samo je mrak, a ja više po mraku ne mogu hodati, ne mogu se nadati sreći jer sreću sam ispustila iz ruku misleći da će druga stići, da ću biti sretnija no tada. Svoju cipelicu, srce i dušu ostavila sam prije nekoliko godina osobi koja je sada samo u mojim mislima i nadam se da ga sreća zaobišla nije. Smijem li se nadati da će me jednom potražiti?
Sudbino moja mila i draga život je tako lijep i divan i ja tu ljepotu i divotu želim živjeti, želim se radovati, voljeti, ali ti znaš da ne mogu jer jednom si mi sreću dala, a ja sam je olako pustila da ode i sada ne znam koliko dugo svoju sreću trebam tražiti u mraku dugog tunela koji kud god da se okrenem izlaza nema.

Nedostaju mi pupoljci ruža koje si znao da volim,
nedostaju mi dani radosti i sreće,
nedostaje mi tvoj dodir i osmijeh
nedostaje mi miris tvog parfema, tvoje tijelo

ti si moja prošlost koja nikako da ode, a ja ne mogu krenuti dalje, uporno stojim na pola puta i samo se vratim korak dva u nazad, tada si ti potpuno u mojim mislima, sretna sam i smijem se kao dijete dragoj igrački i tek kada shvatim nakon nekoliko sati da si samo u mojim mislima, zagledam se i dozivam te imenom iako znam da me ne čuješ jer si daleko, jako daleko, a moja bol postaje jača no što je bila prije.
Pusti me, pusti me da krenem jer život je lijep i pun zagonetki, htjela bih ga živjeti, posvetiti se sebi. Pusti me, pusti me molim te, jer nemam više snage boriti se sa prošlošću, nemam snage stajati na pola puta ili ići korak u nazad. Želim voljeti, a znam da ne mogu jer moja duša pripada tebi, tvoje ime dozivam, tvoje dodire osjećam, a to boli, ludo boli.

Toliko toga bih ti sada željela reći, ali ne znam od kuda da počnem, da se vratim u prošlost ili da pišem o sada, o danas, o jučer, o neki dan, jednostavno ne znam.
Divno mi je što imam sinove i što živim zbog njih i za njih kao što si ti živjela zbog mene majko moja draga, znam da sam jednom pogriješila prema tebi kada si rekla da je moja nećakinja tvoja jedina unuka. Tada sam još bila dijete i pitala te - Zar ti ja neću roditi unuke s kojima ćeš se igrati? Rodila sam ih ali kasno, jer ti se nikada nisi mogla igrati s mojim sinovima, ali sretna sam jer ih čuvaš i paziš, jer si s njima u svakom trenutku njihova života.
Nedostaješ mi, trebam te, trebam tvoj blagi pogled, tvoj topli zagrljaj, tvoj savjet. Znam i osjećam da si blizu, jako blizu jer kada mi je teško pogledam u nebo i vidim te, vidim tvoj pogled i topao osmijeh, osjećam tvoj nježan dodir ruke na obrazu, pričam ti u mislima i ti me slušaš, ti me vodiš i daješ mi snage da idem dalje dan po dan jer jedino tako imam volje i snage, ne razmišljati što će biti sutra jer sutra je novi dan.

Jutros sam ti željela pisati o njemu, o osobi koju jedino moje srce voli, a zna da ne bi smjelo. Znam i to da nije u redu, da nakon toliko godina rastanka razmišljam o njemu jer svoju sreću sam sama otjerala od sebe slušajući razum a ne srce. Molim te anđele spoji me s njim samo jedan tren da mu kažem da sam pogriješila i neka mi oprosti što ga i dalje volim.

Rano si otišla i ostala sam sama, potpuno sama da se borim sa surovošću života. Učila si me svemu, kako biti uljudan, kako se oblačiti, kako jesti kada si u gostima, kako se smijati, kako voljeti. Zaboravila si mi reći da ljubav koliko je lijepa i boli kada se izgubi.
Ne, znam ne moram ti pričati o njemu jer ti si sve vidjela i znaš.
Volim ga majko moja i nakon toliko godina rastanka on mi je bio i ostao jedina radost i sreća. Kriva sam, kriva znam jer sam ga pustila da ode slušajući srce i dušu, nisam ni slutila da će me to boljeti.
(sada moram ići, nastaviti ću ti pisati kada se vratim jer ti me jedina razumiješ, anđele moj).

znam da sam kriva
znam da sam kriva
trebaš mi ti
znam da sam kriva

Znam da me razumiješ, sve drugo napisano bilo bi suvišno

Sjećaš li se?
Upoznali smo se sasvim slučajno, zahvaljujući mojoj nekadašnjoj susjedi Nataši koja je radila gdje i ti. Zamolila da je zovem na posao samo zato da bi mogla biti nekoliko minuta u tvojoj blizini, pored tebe jer ti se željela približiti. Obećala sam joj da hoću jer nije mi bilo teško ispuniti joj želju i onako sam trebala nekoliko minuta odmora od učenja, a brbljanje s njom mi je to omogućavalo, s druge strane njoj sam činila uslugu da bude u tvojoj blizini.
Moram ti priznati da mi je žao što nisam išla na fakultet za psihologa, jer bi sada mogla biti korisna sama sebi, da te potisnem, zaboravim i krenem dalje. Svjesna sam da sam napravila veliku grešku i znam da te nikako ne mogu vratiti, ali u zvijezdama negdje piše da pripadam samo tebi, sresti ćemo se znam ali ja ti tada neću moći priznati da te volim, da sam tvoja jer pripadati ću drugom koga neću moći voljeti, a ti znaš zašto.

-zovi me molim te danas iza tri evo tu sam ti zapisala broj- gurnula mi je papirić u ruku dok smo lagano pile kavu u malom kafiću nedaleko moje zgrade.- možda shvati da želim biti s njom budem li provodila nekoliko minuta pored njega razgovarajući s tobom na telefon.
-zar ga ne možeš na neki drugi način zavesti? Ah dobro, zvati ću te, ako će ti to pomoći biti će mi drago i nadam se da je vrijedan telefonskih impulsa.
-je, je vjeruj mi, stvarno je poseban, ima posebnu privlačnost.

Uz kavu mi je pričala o tvojim očima, dječačkom licu, o glasu, ja sam primjećivala koliko te uistinu želi ne sluteći da ćemo se ti i ja ikada sresti, da ću ja pripadati tebi...........

(ovo je dio požutjelog pisma)

Znam da je teško čitati tuđe misli, da ih je teško komentirati, ali ja moram moram pisati pisma jer na taj način jedino mogu postepeno ostavljati svoju prošlost sa strane i krenuti dalje.
Javite mi se, trebaju mi vaši savjeti, vaše riječi jer prijatelja je danas teško pronaći, ja sam ovdje pronašla vas i teško mi je što vas nema, što nema vaših riječi.

Oprostite mi što vama ovdje otvaram svoju drugu stranu duše.


voli vas ANDREA
treba te mi

samo tebi

Godinama plačem zbog tebe, jer sama sam kriva što više ne pripadamo jedno drugom. Nisam tada ni mislila da ću te toliko voljeti, da će me boljeti što nismo zajedno, nisam ni slutila da ćeš mi biti pod kožom, da ću u svim muškarcima tražiti tebe, tebe čija sam bila ljubavnica, a da to nisam znala sve dok mi nije rekao tvoj vjenčani kum kojeg sam slučajno srela. Ostala sam nakon razgovora s njim u šoku, ali pribrana, te sam te zamolila da odeš svojoj ženi i sinu, to me boli dan danas jer znam da si me volio, da sam ja voljela tebe, da smo neprestano bili zajedno ne znajući da ti uistinu pripadaš drugoj, da s njom imaš sina.

Pokušavam te zaboraviti, izbaciti iz srca i duše, uzalud je sve što pokušavam. Početno slovo tvog imena je početno slovo i mog bivšeg muža koji se oženio sa mnom da bi imao koristi, a o kakvim koristima se radi neću ti pisati jer ovo pismo je za tebe jer je puno toga ostalo nedorečenog i godinama mi se u glavu vračaju slike koje želim svi silama zaboraviti, ali nikako ne mogu koliko god se trudila da ih zaboravim.
Još uvijek se sjećam i imena tvoje prijateljice koja nas je pokušala ponovno spojiti jer je znala koliko patiš, a ja joj nisam tada vjerovala i sada mi je žao jer jedino sam s tobom znala što je sreća.

Za sada toliko s moje strane, možda ti uskoro napišem i ostatak ovog pisma samo sa datumom od nekoliko godina unazad jer pravo pismo napisao tebi tada otvoreno je ispred mene na rubu stola ali nemam još uvijek snage ispisati ga na moj dnevnik u blogu.hr.

žao mi je

Što te još uvijek volim, što te želim i nakon toliko godina rastanka, što ne mogu da te prebolim.
Ovo je iznad je za tvoju suprugu, a ova dva reda donja tvoja i znaj da trebam te više no čašu vode jer nedostaješ mi, nedostaju mi dani provedeni s tobom, nedostaje mi sreća, a sreća si ti i molim te oprosti mi što te trebam, što te volim a znam da si pored nje.

vi me jedini razumijete

Ovo pismo pišem danas Vama zato što Vas voli, zato što Vas poštujem i volim s Vama komunicirati. Znam teško je čitati tugu, jer svi Vi imate neku svoju bol. Jedino ovako pismima mogu izbaciti svu muku i gnjev koji se godinama taloži.
Znam da ste voljeli čitati onaj blog zbog smiješnog internetskog prevoda i da sam tamo sve rekla o sebi, ali ovdje ovdje Vam pokazujem svoju dušu, izgleda Vam sada blesavo, ali možda će jednom ovaj blog pomoći nekome da dragoj osobi napiše pismo puno gorčine i topline kao što ja pišem svom preminulom prijatelju jer nikada mu nisam uspjela reći sve, toliko toga ostalo je ne dovršeno i jedino pismima ovdje mogu otvoriti dušu koja boli, ludo boli.

Znajte da jedino s vama imam snage razgovarati. Voli Vas Andrea

Neprestano osluškujem tuđe korake, okrećem se oko sebe, nadajući se da ću ugledati tvoje zelene oči u masi ljudi koja prolazi pored mene i koju niti ne čujem jer očekujem da ću čuti tvoj baršunasti glas, glas koji me smirivao kada sam bila ljuta. Sada sam ljuta sama na sebe jer nisam krenula s tobom nego sam te olako pustila da odeš jer išao si njoj ne znajući da se nećeš više nikada vratiti. Prije no što si za sobom zatvorio vrata rekao si „znaš da te volim, jedino što imam to si ti“.
Bili smo kao jedno, jer i jesmo jedno samo što smo se rastali kada nismo trebali, jer trebali smo jedno drugo, a toga nismo bili svjesni. Učio si me sve, kako da pričam, kako da se smijem, kako da gledam ljude pored sebe, kako da upoznam sebe, kako da čitam meni najdraže knjige a da se ne čuje okretanje stranica. Naučio si me kako da volim sebe, kako da volim tebe, a sada se pitam dali moja samoća ima smisla, znam da ima jer nitko, baš nitko ne može biti ti, ne može voljeti moje mane, ne može dirati moje lice, svirati nježne note na starom klaviru jer ni on nije više isti.
Tražim te u svakom kutku, tražim te na ulici, tramvaju, automobilu koji susrećem kada idem našim putovima, kada sjedim u parku na našoj klupi i pitam se „zašto je sudbina gorka?“ Nedostaje mi kao cvijetu kapi kiše, jako mi nedostaje.

oprosti mi jer te volim

samo tebi kojeg više nema

Ti znaš tko si i što ti želim ovo gore reći jer ne znam kako bih ti se drugačije zahvalila za svo ono što sam imala pored tebe. Zašto sam te izgubila, zašto se sudbina poigrala s nama, zar nismo smjeli biti sretni dugo, dugo godina?
Nedostaješ mi, stvarno mi nedostaješ, bez tebe ništa nema smisla, bez tebe sunce ima neki čudan sjaj, kiša kad pada ona samo pljušti, vjetar zavija zajedno sa mnom jer ja ne mogu dalje kroz život bez tebe, a moram.
Ne, ne smijem biti tužna znam jer tuga boli, razdire dušu.
Voljeti više ne znam, a i neću jer teško je pored nekoga pronaći sreću, teško je lagati da znaš voljeti jer iskreno se voli samo jednom i ta ljubav nikada ne prestaje.
Pamtim tvoj nježan pogled zelenih očiju, tvoj dječački osmijeh na licu, osjećam tvoj dodir na obrazu i ne ne želim da ga netko dodiruje jer bila sam tvoja i ostati ću zauvijek.

Mogu li vjerovati sebi, mogu li vjerovati tebi, mogu li vjerovati bilo kome? Vjerovala sam sama, vjerovala sam tebi, vjerovala svima i na kraju sam ostala sama, potpuno sama.
Život je poput mora, jednom je miran i topao, drugi puta uzburkan i hladan. Znam da se ga ne treba bojati, da ga treba voljeti, da život treba znati živjeti dan po dan jer svaki dan donosi nešto novo. U sjajnim zvijezdama je sve zapisano od početka do kraja, a na mojoj zvijezdi je sve nečitko, ali jednom samo jednom je pisalo ispravno. Sada se čitajući ovo pismo pitaš „ kako samo jednom, zašto samo jednom?“
Ja voljeti ne znam i ne mogu, a želim , želja je jedno, a stvarnost drugo, moja stvarnost više smisla nema jer sam izgubila tebe i s tobom sam izgubila sve, za mene više nema mirnog mora ja samo uzaludno stojim na pola puta nadajući se da ču te ponovo sresti, da ću ti vjerovati kao prije, da ću te moći voljeti kao onda kada sam znala voljeti. Znam kriva sam jer sam vjerovala drugima, a tebi i sebi ne. Hoćeš li mi ikada oprostiti, hoćeš li se jednom vratiti jer ja bez tebe ne mogu i ne znam voljeti.

Sjedim zadubljena u prazan list papira i krajičkom oka promatram pupoljak žute ruže koji si mi donio, znala sam da odlaziš jer je bio dogovor da ja ili ti ostavimo na stolu pupoljak žute ruže na dan rastanka jer to će biti znak da ćemo se jednom ponovno sresti i krenuti tamo gdje smo stali dan prije odlaska.
Kada ti je bilo teško ja sam ti bila oslonac, slušala sam tvoju tugu, tješila te, a sada kada je potrebna meni utjeha tvoja ti odlaziš, ostavljaš me samu s mojom boli jer ne možeš gledati suze u očima, grč na licu, ne možeš podnijeti moju nesanicu jer si slab.

Trebam te kao što si ti prije nekoliko mjeseci trebao mene, ali te puštam jer znam da ćeš mi se vratiti kada moja tuga prođe, ne ona nikada proći neće jer tuga za izgubljenim djetetom ostaje do kraja, a meni će ostati suhi pupoljak žute ruže i slike tvoje tuge kada si me trebao pored sebe jer nitko te drugi razumio nije kao što ti mene ne razumiješ sada.

Pronađi drugdje svoju sreću, uživaj u svitanjima jutra, u divnim noćima i sjeti se naše ljubavi, sjeti se svoje tuge, a ostalo zaboravi, jer život za tebe ide dalje, a za mene je stao.

(s obzirom da nema kategorije Pisma sva ću stavljati u kategoriju priče jer pisma i jesu jedna nedovršena priča, nadam se da će te uživati i na ovom blogu, pusa svima)



Sama sam, sama sam i polako gubim snagu za sebe, smeta mi, sve mi smeta, miris hrane, miris cvijeta, glazba koja na malom radiju svira, ulazna vrata u koja stalno gledam jer mislim da ćeš se pojaviti, da ćeš me zagrliti i reći mi da sam do sada samo sanjala, da si ovdje pored mene. Zašto si otišao tog jutra brz pozdrava, bez blagog osmjeha, kuda si se žurio?
Znam radovao si se što ti je konačno nakon razvoda dozvolila da tvoja Sara provede s nama vikend i na sudu i u svim relevantnim ustanovama znali su da sam ti polusestra, da su uvjeti stanovanja adekvatni za boravak djeteta vikendom kod oca koji je svojoj princezi ostavio mali dvosobni stančić kako bi kada odraste znala za oca. Jedino ona, ona se nije mogla pomiriti s činjenicom da si odlučio sudom ići do kraja i boriti se za skrbništvo jer ona se brinula samo za sebe, a Saru ostavila kod svoje majke jer ona je trebala slobodu.

Sada se sama borim sa svima jer sam ti obećala nad tijelom da ću nastaviti tamo gdje si ti stao zbog tebe brate moj.

biti sam i čekati na pola puta da bilo koga sretneš, da razgovaraš, da se smiješ, da plačeš. Teško je kada nikome nisi potreban, kada gledaš sretne ljude oko sebe, a ti svugdje ideš sam nadajući se da ćeš negdje ugledati poznato lice.
Voljeti sebe, kada nikoga nema da ga voliš.

Znam, pitaš se sada zašto pišem ove gornje riječi kada volim biti sama, kada volim plakati da me nitko ne vidi, kada se volim patiti bez potrebe, ali moja sudbina je zapisana i puna je nizbrdica po kojima mi se penjati neda jer i kada se trudim da bude bolje ponovo idem ne svojom voljom korak u nazad jer nema nikoga da hoda pored mene, da me vodi samo jedan tren.

Teško je i pisati pismo ovo onako kako želim kada znam da nitko nikada neće pročitati ova moja pisma koja su pisana nepoznatom prijatelju, ta pisma će ostati zapisana, ali nikada neće biti pročitana, a to je teško jer shvatila sam da sam sama i tako će ostati još dugi niz godina.