Toliko toga bih ti sada željela reći, ali ne znam od kuda da počnem, da se vratim u prošlost ili da pišem o sada, o danas, o jučer, o neki dan, jednostavno ne znam.
Divno mi je što imam sinove i što živim zbog njih i za njih kao što si ti živjela zbog mene majko moja draga, znam da sam jednom pogriješila prema tebi kada si rekla da je moja nećakinja tvoja jedina unuka. Tada sam još bila dijete i pitala te - Zar ti ja neću roditi unuke s kojima ćeš se igrati? Rodila sam ih ali kasno, jer ti se nikada nisi mogla igrati s mojim sinovima, ali sretna sam jer ih čuvaš i paziš, jer si s njima u svakom trenutku njihova života.
Nedostaješ mi, trebam te, trebam tvoj blagi pogled, tvoj topli zagrljaj, tvoj savjet. Znam i osjećam da si blizu, jako blizu jer kada mi je teško pogledam u nebo i vidim te, vidim tvoj pogled i topao osmijeh, osjećam tvoj nježan dodir ruke na obrazu, pričam ti u mislima i ti me slušaš, ti me vodiš i daješ mi snage da idem dalje dan po dan jer jedino tako imam volje i snage, ne razmišljati što će biti sutra jer sutra je novi dan.

Jutros sam ti željela pisati o njemu, o osobi koju jedino moje srce voli, a zna da ne bi smjelo. Znam i to da nije u redu, da nakon toliko godina rastanka razmišljam o njemu jer svoju sreću sam sama otjerala od sebe slušajući razum a ne srce. Molim te anđele spoji me s njim samo jedan tren da mu kažem da sam pogriješila i neka mi oprosti što ga i dalje volim.