Neprestano osluškujem tuđe korake, okrećem se oko sebe, nadajući se da ću ugledati tvoje zelene oči u masi ljudi koja prolazi pored mene i koju niti ne čujem jer očekujem da ću čuti tvoj baršunasti glas, glas koji me smirivao kada sam bila ljuta. Sada sam ljuta sama na sebe jer nisam krenula s tobom nego sam te olako pustila da odeš jer išao si njoj ne znajući da se nećeš više nikada vratiti. Prije no što si za sobom zatvorio vrata rekao si „znaš da te volim, jedino što imam to si ti“.
Bili smo kao jedno, jer i jesmo jedno samo što smo se rastali kada nismo trebali, jer trebali smo jedno drugo, a toga nismo bili svjesni. Učio si me sve, kako da pričam, kako da se smijem, kako da gledam ljude pored sebe, kako da upoznam sebe, kako da čitam meni najdraže knjige a da se ne čuje okretanje stranica. Naučio si me kako da volim sebe, kako da volim tebe, a sada se pitam dali moja samoća ima smisla, znam da ima jer nitko, baš nitko ne može biti ti, ne može voljeti moje mane, ne može dirati moje lice, svirati nježne note na starom klaviru jer ni on nije više isti.
Tražim te u svakom kutku, tražim te na ulici, tramvaju, automobilu koji susrećem kada idem našim putovima, kada sjedim u parku na našoj klupi i pitam se „zašto je sudbina gorka?“ Nedostaje mi kao cvijetu kapi kiše, jako mi nedostaje.
oprosti mi jer te volim
Post je objavljen 23.08.2012. u 00:04 sati.