Sjećaš li se?
Upoznali smo se sasvim slučajno, zahvaljujući mojoj nekadašnjoj susjedi Nataši koja je radila gdje i ti. Zamolila da je zovem na posao samo zato da bi mogla biti nekoliko minuta u tvojoj blizini, pored tebe jer ti se željela približiti. Obećala sam joj da hoću jer nije mi bilo teško ispuniti joj želju i onako sam trebala nekoliko minuta odmora od učenja, a brbljanje s njom mi je to omogućavalo, s druge strane njoj sam činila uslugu da bude u tvojoj blizini.
Moram ti priznati da mi je žao što nisam išla na fakultet za psihologa, jer bi sada mogla biti korisna sama sebi, da te potisnem, zaboravim i krenem dalje. Svjesna sam da sam napravila veliku grešku i znam da te nikako ne mogu vratiti, ali u zvijezdama negdje piše da pripadam samo tebi, sresti ćemo se znam ali ja ti tada neću moći priznati da te volim, da sam tvoja jer pripadati ću drugom koga neću moći voljeti, a ti znaš zašto.

-zovi me molim te danas iza tri evo tu sam ti zapisala broj- gurnula mi je papirić u ruku dok smo lagano pile kavu u malom kafiću nedaleko moje zgrade.- možda shvati da želim biti s njom budem li provodila nekoliko minuta pored njega razgovarajući s tobom na telefon.
-zar ga ne možeš na neki drugi način zavesti? Ah dobro, zvati ću te, ako će ti to pomoći biti će mi drago i nadam se da je vrijedan telefonskih impulsa.
-je, je vjeruj mi, stvarno je poseban, ima posebnu privlačnost.

Uz kavu mi je pričala o tvojim očima, dječačkom licu, o glasu, ja sam primjećivala koliko te uistinu želi ne sluteći da ćemo se ti i ja ikada sresti, da ću ja pripadati tebi...........

(ovo je dio požutjelog pisma)