Nedostaju mi pupoljci ruža koje si znao da volim,
nedostaju mi dani radosti i sreće,
nedostaje mi tvoj dodir i osmijeh
nedostaje mi miris tvog parfema, tvoje tijelo

ti si moja prošlost koja nikako da ode, a ja ne mogu krenuti dalje, uporno stojim na pola puta i samo se vratim korak dva u nazad, tada si ti potpuno u mojim mislima, sretna sam i smijem se kao dijete dragoj igrački i tek kada shvatim nakon nekoliko sati da si samo u mojim mislima, zagledam se i dozivam te imenom iako znam da me ne čuješ jer si daleko, jako daleko, a moja bol postaje jača no što je bila prije.
Pusti me, pusti me da krenem jer život je lijep i pun zagonetki, htjela bih ga živjeti, posvetiti se sebi. Pusti me, pusti me molim te, jer nemam više snage boriti se sa prošlošću, nemam snage stajati na pola puta ili ići korak u nazad. Želim voljeti, a znam da ne mogu jer moja duša pripada tebi, tvoje ime dozivam, tvoje dodire osjećam, a to boli, ludo boli.