Moje je ime zapisano u zvijezdama. Oduvijek. I zauvijek. Postojim otkad je svijeta. I prije. Ne znam zašto, ni kako. Ali to nije ni najmanje bitno. Bitno je da sam tu.
Nekada davno, bila sam sjaj u tatinom oku. I smješak u kutu maminih usana. Jednog su se dana oni sreli. I mamin smješak se preselio u tatine oči. A tatin saj je zatitrao na maminim usnama. Tu negdje, stvorili su mene...
Nisam dugo bila sama. Mama i tata nisu tako htjeli. Uskoro nas je bilo još. Svi isti, a različiti...
Pustili su nas da rastemo i razvijamo se. Iako postojimo oduvijek, i zauvijek, trebali smo naučiti postojati i živjeti sada. Još smo tu. I učimo.
Moja je sudbina zapisana u zvijezdama. Oduvijek. I zauvijek. Na meni je samo da je iz zvijezda spustim na zemlju. I provedem u djelo pod krinkom slobodnog izbora i vlastite volje. Ali to nije ni najmanje bitno. Bitno je da sam tu.
Nekada davno, spoznala sam što imam. Imam obitelj. I prijatelje. Neke oduvijek, rijetke zauvijek. Oni postoje otkad ja postojim. Ali to nije ni najmanje bitno. Bitno je da su tu.
Moji roditelji nisu željeli da se neke stvari zaborave. Bili su fascinirani nekim stvarima. Začudili su se kako je sjaj u tatinom oku i smješak u kutu maminih usana moga rezultirati nečim tako čudesnim kao što je novi život. I to ne jedan, već četiri. Željeli su to nekako sačuvati.
Tako danas moj brat ima sjaj u oku sličan tatinom. A ja i moje sestre nosimo mali smješak u kutu usana, baš kao mamin.
Mislim da nitko od nas, do nedavno, nije znao čemu to služi. Malo po malo, shvatili smo. Moje sestre i ja, tražimo svaka za sebe – nekoga u čije ćemo oči preseliti svoj smješak. Nekoga čiji ćemo sjaj iz oka htjeti na svojim usnama. Brat se još traži, ali vidim da i on gleda djevojčice, i strašno ga zanima kako se smiju. Da vidi čiji će osmjeh ukrasti jedan dan...
Moje su priče zapisane u zvijezdama. Oduvijek. I zauvijek. Postoje otkad je svijeta. I prije. Ne znam ni zašto ni kako. Ali to nije ni najmanje bitno. Bitno je da su tu. I bitno je da ih iz zvijezda spustim na zemlju. I udahnem im život u ovoj stvarnosti pod krinkom mašte, i ponekad, stvarnih događaja...
| 2 | Komentiraj | Isprintaj | #
Kiss on the cheek - I just want to be friends.
Kiss on the chin - You are cute!
Kiss on the neck - I want you.
Kiss on the lips - I love you.
Kiss on the ears - Let's have some fun.
Kiss anywhere else - You're the best.
ja se jako volim ljubiti. bilo kad i bilo gdje. ali ne i s bilo kim :-))
prvi put-onako, kasnije sam otkrivala čari intimnosti i užitka koje donosi takva vrsta kontakta s osobama suprotnog spola...
danas, skoro 10 godina kasnije, uhvatila sam se kako razmišljam o ljubljenju kao takvom i da pokušavam pronaći neku poveznicu između načina na koji se pojedini dečko/muškarac u mom životu ljubio i kvalitete/vrste/trajnosti veze. došla sam do ove spoznaje:
kad s nekim dečkom krenem u vezu, znači koliko-toliko ciljano, prvi poljubac je uvijek nespretan, i potrebno je neko vrijeme da se "nađemo". ispočetka me to malo živcira, to petljanje i traženje, ali kako s vremenom postaje sve bolje, tako i ja zaboravim da u početku "nije valjalo"...
međutim, kad s nekim "krenem u akciju" samo za jednu noć (a mislim da smo svi imali takve tipove: napet si mi, ali ne za vezu), situacija je potpuno drugačija. poklopimo se iz prvog pokušaja, nema krivih koraka, točno zna što i kako mi paše...ma savršeno. ali on je obično one-night stand, tako da uopće nije bitno što je dobar. mislim, bitno mi je tad, ali ne dugoročno.
i sad, uz cigaret i kavu, trebala bih doći do nekog zaključka. možda da, ako nam ljubljenje ne ide iz prve, mogu očekivati dugu vezu (treba se ušaltati i tako to :-))). možda, da od svakog one-night stand mana očekujem perfekciju iz prve.
a možda da imam previše slobodnog vremena, razmišljam o glupostima i dolazim do još glupljih zaključaka. to bi definitivno bio pravi zaključak! :-)
sve u svemu, uživajte. sjetite se prvog poljupca i kako vam je bilo, ostavite komentarić, ako vam se da.
i poljubite svoje najdraže više od jedanput, drugačije nego inače, slatko i neočekivano.... kiss!
| 3 | Komentiraj | Isprintaj | #
Ovaj post je trebao ići jučer, na Mamin rođendan. ali jebga, puno posla i tako to radim sa zakašnjenjem.
a priča ide ovako:
Ja stvarno volim svoju Mamu. Kao, uostalom, sva normalna djeca. I stvarno cijenim sve što je napravila, radi ili će napraviti za mene i moje 2 sisterke i brata. Stvarno. But... Ne znam kako je kod vas ostalih, ali nekako previše uzimam svoju Mamu zdravo za gotovo. Kao, podrazumijeva se da je ona tu za nas, da joj ništa nije teško, da nikad nije umorna i da nikad nije bolesna. I, naravno, da nije bed ako mi, njene uzorite kćeri i sin jedinac, ne kupimo ništa Mami za rođendan jer, eto, jebi ga, nemamo para, nismo se dogovorili, ja ne dolazim kući ili nam se zvijezde ne smiješe.
Jučer sam bila lagano ponosna na sebe kad mi je baš ova ideja pala na pamet. Da se malo pravim važna kako sam dobra i krasna "ćer matere svoje" . A onda sam se posramila. Jer ove godine nisam kući za njen rođendan. I nismo joj ništa kupili jer se nismo uspjeli dogovoriti, a nema mene kao većinskog financijera svega toga. I tako Mama ove godine dobila šipak :-(
Ipak nije sve bilo tako bzvz. Jučer je ova gorepotpisana uzela slušalicu u ruke, odvojila 10 minuta radnog vremena i nazvala Mamu. I pitala Mamu kako je, kako se osjeća sa 45 (mlada mama, zar ne?), da li pravi koje kolače i koga je sve zvala na "party". Nastojala sam ne pričati o sebi, već slušati malo nju. I mislim da je to bio prvi put u mojih 25 godina da sam joj rekla "VOLIM TE". A to sam stvarno i mislila. Bez obzira što se podrazumijeva.
| 2 | Komentiraj | Isprintaj | #
nedjelja popodne. prekrasan sunčan dan, kao stvoren za kavu. sjedim na kavi sa svoja tri frenda, i , naravno, svi četvero pričamo skoro u isti glas...
i baš nam je lijepo. pijemo kavu, zafrkancija na visokoj razini, cijeli razgovor prožet smijehom i nekim našim internim spikama...
malo po malo, spušta se tišina u naše društvo. s obzirom da je još dan, mijenjamo lokaciju. novi kafić, nove face, novi komentari...
ipak, dečki ne bi bili dečki kad ne bi počeli pričati o tehnici :-) inače ih pratim i učim, ali čim pređu u malo više sfere procesora, lemljenja i ostaloga, ja se laganini prebacim na stand-by. mislim, nije da se ne kužim u to, ali toliko da se kužim da mogu pratiti bez pitanja "a zašto", "čemu to služi" baš i ne.
i tako, dok oni mantraju o lemilicama, pojačalima, i ostalim tehnikalijama, ja se posvetim mom drugom najdražem hobiju. promatranju ljudi.
još prije, pogotovo kad sam došla studirati u zadar, počela sam upoznavati nove ljude. no, bilo je i one grupe ljudi koju zovemo "znam ih iz viđenja". o takvim ljudim je svak znao nešto drugo (jedan bi znao kako se dotična osoba zove, drugi odakle je, treći što studira...) i tako bi se kroz zajedničku priču sklapala slika o osobi koja je trenutno tema razgovora ili je dio istoga. većina tih priča je počivala na koliko-toliko konkretnim informacijama. međutim, moj dio priče ili čak moj dojam o toj osobi bio je upotpunjen dodatnom dimenzijom, a to je bilo ono što sam ja uspila zaključiti o dotičnoj osobi promatrajuć je. ne, ne spadam u BB manijake koji su oboružani svim mogućim gadgetima za promatranje i špijuniranje, nisam (nadam se) ni jedna od onih nepristojnih koji bulje cijelo vrijeme u nekoga pa tom nekom ili bude neugodno, ili poželi naklepati toga što bulji. jednostavno, zapažam detalje. vidim ono na što drugi ne obraćaju pažnju. primjećujem male sitnice koje ljudi svjesno ili nesvjesno rade. pratim poteze da vidim da li sam ih ispravno predvidila. ukratko, kratim si vrijeme tako dok je moje društvo zaokupljeno nekim pričama koje mi nisu baš, poput ova moja tri bandita ovdje.
tako da mi se stvarno često znalo desiti da, kad upoznam neku osobu koja mi je nekad "upala u oko", već raspolažem nekim informacijama koje mi ta osoba onda samo upotpunjuje ili slaže. rijetko kad su me razuvjerili, tj. da se moje opažanje pokazalo netočno. čak i kada bi bilo, postojale su okolnosti...
i tako ja u nedjelju popodne sjedim u "Barke" i gledam, kratim vrime dok banditi ne poprave stvarčicu koja je u kvaru (u priči, naravno)...
puno sam toga vidjela. i puno me toga uvjerilo da još uvijek postoje ljudi koji su vrijedni moje pažnje...
| 3 | Komentiraj | Isprintaj | #
Bio jednom jedan mali patuljak koji je sretno i usamljeno živio ispod jedne gljive. Nije bitno ni koje gljive, ni gdje... bitno je da je mali patuljak sasvim sretno živio ispod te svoje gljive – kuće. Nije mu smetalo ni to što je sam.. Uvijek je nešto radio oko svoje okućnice – gljive, a navečer bi promatrao nebo i zvijezde motajući male cigarete od malih vlati osušene trave pripremljene po specijalnom receptu koji je ponio sa sobom iz Naselja malih patuljaka. Da, da, mali patuljak nije oduvijek živio usamljeno i sretno ispod jedne gljive. Prije toga je živio u Naselju s puno drugih malih, manjih i malo većih patuljaka i pridonosio dobrobiti zajednice. Ali jednog dana, to mu je naselje postalo premalo... nekako se osjetio sputanim.. i odlučio je da se bar malo odmakne iz naselja, možda u neko malo veće naselje. Ali kako je izišao iz svog naselja i usamljen i pomalo nesretan krenuo na put, počeo je uživati u svom društvu... I odlučio je neko vrijeme živjeti sam sa sobom. Našao je prikladnu gljivu, uredio je po standardima Kućnog vijeća patuljaka iz svog Naselja (dobre stvari su dobre stvari, ma kako daleko otišao, mislio je mali patuljak), i počeo se baviti svim i svačim da se prehrani. A noću je promatrao zvijezde motajući male cigarete... da, da, to već znate! Međutim, malom patuljku je i njegova gljiva postala premala, i čak se u toj svojoj slobodi osjetio sputanim... Naime, iako je došao do zanimljivih zaključaka ispod svoje gljive, nije ih imao s kim podijeliti niti je imao s kim o njima raspravljati – jer, ruku na srce, mislio je patuljak, gljiva jest super mjesto, ali za razgovor baš i nije od volje... I tako se naš mali patuljak opet našao na putu... I, gle čuda, srce ga je odvelo natrag u njegovo Naselje! I više mu nije bilo premalo... Vratio se svom prijašnjem životu, i nekako je sve opet bilo kao prije... Uz jednu iznimku... svake je večeri promatrao nebo i zvijezde uz one svoje male cigarete...
Ovo je priča koja se čita između redaka. U svakom od nas postoji jedan mali patuljak. Pustimo ga malo češće da se opusti uz nebo i zvijezde – bio pušač ili ne :-)
| 6 | Komentiraj | Isprintaj | #
... a meni se ne radi ništa osim što bih se pokrila dekicom i uz zvuke St. Germaina gledala kišu kroz prozor....
...ali raditi se mora... šmrc...
| 1 | Komentiraj | Isprintaj | #
evo ga. opet ponedjeljak!
malo tmuran, ali izdržat ćemo.
vikend je iza mene. posjetih svoj Hometown, i kao i uvijek, malo mi je vikend da sve stignem. vidjela sam skoro sve koje sam htjela vidjeti, neke prvi put :-) a neke po običaju svaki put, obavila neke poslove, zaboravila se javiti nekim ljudima...sve kao i inače.
ipak, unatoč ispunjenom vikendu, svim susretima, kavama, pričama i izlascima (koji su, opet, posebna priča), cijelo vrijeme mi nešto falilo. a nikako da dokučim što je. sinulo mi u subotu kasno navečer.
dakle, subota, negdje oko 1 sat iza ponoći, vraćam se ja kući lagano se smrzavajući (bura se premijerno pojavila i u Sinju u utjerala meni led u kosti, a ostale u kuću). i tako, lagano rezimiram i večer i vikend, približim se kući i, kao što svaki put napravim, pogledam u nebo. i tada shvatim što mi je falilo cijelo vrijeme.
nebo je bilo crno. i prepuno zvijezda. imala sam osjećaj da ih mogu dotaknuti, toliko su sjajne bile. a bilo ih je more...
to je jedna od stvari koja mi fali u Gradu u kojem živim. nebo prepuno zvijezda. to se ovdje ne vidi toliko jer je previše rasvjete i onda to više nije to. ima mjesta na kojima se zvijezde jako dobro vide, ali meni to fali na mom kućnom pragu. fali mi to da, kad god osjetim potrebu, iziđem ispred kuće, podignem glavu, vidim tu svoju fascinaciju, i vratim se u kuću smirenija...
danas, tj. već sad, pomrčina je Sunca. u Zadru je oblačno, pa se ništa ne vidi :-(
vi koji vidite i gledate, zaštitite oči. i javite kako izgleda :-)