ja se jako volim ljubiti. bilo kad i bilo gdje. ali ne i s bilo kim :-))
prvi put sam se poljubila sa 16 godina. po meni, možda kasno. ali ubrzo sam ja to nadoknadila :-))
prvi put-onako, kasnije sam otkrivala čari intimnosti i užitka koje donosi takva vrsta kontakta s osobama suprotnog spola...
danas, skoro 10 godina kasnije, uhvatila sam se kako razmišljam o ljubljenju kao takvom i da pokušavam pronaći neku poveznicu između načina na koji se pojedini dečko/muškarac u mom životu ljubio i kvalitete/vrste/trajnosti veze. došla sam do ove spoznaje:
kad s nekim dečkom krenem u vezu, znači koliko-toliko ciljano, prvi poljubac je uvijek nespretan, i potrebno je neko vrijeme da se "nađemo". ispočetka me to malo živcira, to petljanje i traženje, ali kako s vremenom postaje sve bolje, tako i ja zaboravim da u početku "nije valjalo"...
međutim, kad s nekim "krenem u akciju" samo za jednu noć (a mislim da smo svi imali takve tipove: napet si mi, ali ne za vezu), situacija je potpuno drugačija. poklopimo se iz prvog pokušaja, nema krivih koraka, točno zna što i kako mi paše...ma savršeno. ali on je obično one-night stand, tako da uopće nije bitno što je dobar. mislim, bitno mi je tad, ali ne dugoročno.
i sad, uz cigaret i kavu, trebala bih doći do nekog zaključka. možda da, ako nam ljubljenje ne ide iz prve, mogu očekivati dugu vezu (treba se ušaltati i tako to :-))). možda, da od svakog one-night stand mana očekujem perfekciju iz prve. a možda da imam previše slobodnog vremena, razmišljam o glupostima i dolazim do još glupljih zaključaka. to bi definitivno bio pravi zaključak! :-)
sve u svemu, uživajte. sjetite se prvog poljupca i kako vam je bilo, ostavite komentarić, ako vam se da.
i poljubite svoje najdraže više od jedanput, drugačije nego inače, slatko i neočekivano.... kiss!