nedjelja popodne. prekrasan sunčan dan, kao stvoren za kavu. sjedim na kavi sa svoja tri frenda, i , naravno, svi četvero pričamo skoro u isti glas...
i baš nam je lijepo. pijemo kavu, zafrkancija na visokoj razini, cijeli razgovor prožet smijehom i nekim našim internim spikama...
malo po malo, spušta se tišina u naše društvo. s obzirom da je još dan, mijenjamo lokaciju. novi kafić, nove face, novi komentari...
ipak, dečki ne bi bili dečki kad ne bi počeli pričati o tehnici :-) inače ih pratim i učim, ali čim pređu u malo više sfere procesora, lemljenja i ostaloga, ja se laganini prebacim na stand-by. mislim, nije da se ne kužim u to, ali toliko da se kužim da mogu pratiti bez pitanja "a zašto", "čemu to služi" baš i ne.
i tako, dok oni mantraju o lemilicama, pojačalima, i ostalim tehnikalijama, ja se posvetim mom drugom najdražem hobiju. promatranju ljudi.
još prije, pogotovo kad sam došla studirati u zadar, počela sam upoznavati nove ljude. no, bilo je i one grupe ljudi koju zovemo "znam ih iz viđenja". o takvim ljudim je svak znao nešto drugo (jedan bi znao kako se dotična osoba zove, drugi odakle je, treći što studira...) i tako bi se kroz zajedničku priču sklapala slika o osobi koja je trenutno tema razgovora ili je dio istoga. većina tih priča je počivala na koliko-toliko konkretnim informacijama. međutim, moj dio priče ili čak moj dojam o toj osobi bio je upotpunjen dodatnom dimenzijom, a to je bilo ono što sam ja uspila zaključiti o dotičnoj osobi promatrajuć je. ne, ne spadam u BB manijake koji su oboružani svim mogućim gadgetima za promatranje i špijuniranje, nisam (nadam se) ni jedna od onih nepristojnih koji bulje cijelo vrijeme u nekoga pa tom nekom ili bude neugodno, ili poželi naklepati toga što bulji. jednostavno, zapažam detalje. vidim ono na što drugi ne obraćaju pažnju. primjećujem male sitnice koje ljudi svjesno ili nesvjesno rade. pratim poteze da vidim da li sam ih ispravno predvidila. ukratko, kratim si vrijeme tako dok je moje društvo zaokupljeno nekim pričama koje mi nisu baš, poput ova moja tri bandita ovdje.
tako da mi se stvarno često znalo desiti da, kad upoznam neku osobu koja mi je nekad "upala u oko", već raspolažem nekim informacijama koje mi ta osoba onda samo upotpunjuje ili slaže. rijetko kad su me razuvjerili, tj. da se moje opažanje pokazalo netočno. čak i kada bi bilo, postojale su okolnosti...
i tako ja u nedjelju popodne sjedim u "Barke" i gledam, kratim vrime dok banditi ne poprave stvarčicu koja je u kvaru (u priči, naravno)...
puno sam toga vidjela. i puno me toga uvjerilo da još uvijek postoje ljudi koji su vrijedni moje pažnje...
