I možda tada, tko zna, u tvojim očima ugledam sebe...
I možda onda, tko zna, bude sve kako treba...
A možda već sada, tko zna, znam sve. A šutim...
| 9 | Komentiraj | Isprintaj | #
Prijatelji kao slap
Znate li što riječ prijatelj znači? To je osoba kojoj vjerujemo, koju volimo i koju poštivamo. Iste osjećaje ta osoba gradi prema nama. I nema očekivanja i potrebe za dokazivanjem, uzvraćanjem. Prijatelji se ne dokazuju riječima, prijatelji riječi dokazivanja uopće ne izriču. Nepotrebne se. Prijatelj ti može biti osoba od ranog djetinjstva, kao i stranac kojeg ćeš sutra sresti na ulici. Prijatelji nemaju rok trajanja, ali imaju svo vrijeme koje ti trebaš. Oni vrijeme ne naplaćuju, jer svaki provedeni čas sa tobom i njima jako puno znači. Prijatelje ne trebamo viđati svaki dan, prijatelje nosimo u srcu: gdje su oni tu smo i mi. Prijatelji ti daju savjet, ali ne osuđuju tvoje odluke. Prijatelji komentiraju tvoj život, uče iz njega, služe se tvojim iskustvima da bi oni sutra živjeli bolje. Prijatelji se ljute na tebe, govore ti razne riječi, nekada čak i jako teške, ali ne radi toga što te ne vole, nego radi toga što ti žele pomoći, što ti žele ukazati na nešto.
I ponajviše od svega, nikada nemojte zaboraviti da su i prijatelji samo ljudi, da i oni imaju svoje loše trenutke i da vas baš tada trebaju. Odvojite trenutak za njih i prijateljstvo će biti bolje i sa više razumijevanja. Prijatelji su kao kapljica vode: sami za sebe su maleni i nezamjetni: skupa sa vama, sa svim ostalim ljudima koje vole i koji vole njih: prijatelji su kao slap...
| 2 | Komentiraj | Isprintaj | #
bojim se smrti. još uvijek odbijam priznati sebi da sam smrtno biće. više volim vjerovati da ću živjeti vječno. ili da će se Onaj gore predomisliti za koju godinu i pustiti nas na miru.
rijetko idem u crkvu. razloga je više, ali oni moji osobni su mi najbitniji. idem i ići ću onda kad osjetim potrebu. i tek tada će to biti ono pravo.
molim se svaku večer. ne tražim ništa posebno. samo se zahvalim na svemu što imam, i na zdravlju za sebe i sve moje.
živim svoj život po svojim pravilima. nastojim nikoga ne povrijediti. i tražim od drugih da ne povrijede mene. mislim da je to sasvim dovoljno.
obožavam zvijezde. ali...
ne volim ljetne večeri. tada se osjećam malenom i jako, jako smrtnom.
ipak jedan dan u godini prisilim sebe suočiti se sa strahovima...
već nekoliko godina, 31.10 idem na groblje. navečer. nekad sama, nekad u društvu. pomolim se za sve duše. i za sve žive. i za sebe.
i gledam u prekrasan prizor ispred sebe. puno, puno svijeća, lampiona, dušica...
i tada znam. svi ćemo mi jednog dana biti samo plamen na jednoj takvoj svijeći.
ipak, tu se smirim. pomirim se sama sa sobom. i lakše mi je...
ove godine imam društvo. ne shvaća zašto želim ići na groblje, i to po mraku, i to u gradu u kojem nije pokopan nitko moj. ipak, ide sa mnom.
nadam se da će večeras shvatiti. i da mu neću morati previše objašnjavati. nadam se da će jednostavno - znati...