bojim se smrti. još uvijek odbijam priznati sebi da sam smrtno biće. više volim vjerovati da ću živjeti vječno. ili da će se Onaj gore predomisliti za koju godinu i pustiti nas na miru.
rijetko idem u crkvu. razloga je više, ali oni moji osobni su mi najbitniji. idem i ići ću onda kad osjetim potrebu. i tek tada će to biti ono pravo.
molim se svaku večer. ne tražim ništa posebno. samo se zahvalim na svemu što imam, i na zdravlju za sebe i sve moje.
živim svoj život po svojim pravilima. nastojim nikoga ne povrijediti. i tražim od drugih da ne povrijede mene. mislim da je to sasvim dovoljno.
obožavam zvijezde. ali...
ne volim ljetne večeri. tada se osjećam malenom i jako, jako smrtnom.
ipak jedan dan u godini prisilim sebe suočiti se sa strahovima...
već nekoliko godina, 31.10 idem na groblje. navečer. nekad sama, nekad u društvu. pomolim se za sve duše. i za sve žive. i za sebe.
i gledam u prekrasan prizor ispred sebe. puno, puno svijeća, lampiona, dušica...
i tada znam. svi ćemo mi jednog dana biti samo plamen na jednoj takvoj svijeći.
ipak, tu se smirim. pomirim se sama sa sobom. i lakše mi je...
ove godine imam društvo. ne shvaća zašto želim ići na groblje, i to po mraku, i to u gradu u kojem nije pokopan nitko moj. ipak, ide sa mnom.
nadam se da će večeras shvatiti. i da mu neću morati previše objašnjavati. nadam se da će jednostavno - znati...
