Ovaj post je trebao ići jučer, na Mamin rođendan. ali jebga, puno posla i tako to radim sa zakašnjenjem.
a priča ide ovako:
Ja stvarno volim svoju Mamu. Kao, uostalom, sva normalna djeca. I stvarno cijenim sve što je napravila, radi ili će napraviti za mene i moje 2 sisterke i brata. Stvarno. But... Ne znam kako je kod vas ostalih, ali nekako previše uzimam svoju Mamu zdravo za gotovo. Kao, podrazumijeva se da je ona tu za nas, da joj ništa nije teško, da nikad nije umorna i da nikad nije bolesna. I, naravno, da nije bed ako mi, njene uzorite kćeri i sin jedinac, ne kupimo ništa Mami za rođendan jer, eto, jebi ga, nemamo para, nismo se dogovorili, ja ne dolazim kući ili nam se zvijezde ne smiješe.
Jučer sam bila lagano ponosna na sebe kad mi je baš ova ideja pala na pamet. Da se malo pravim važna kako sam dobra i krasna "ćer matere svoje" . A onda sam se posramila. Jer ove godine nisam kući za njen rođendan. I nismo joj ništa kupili jer se nismo uspjeli dogovoriti, a nema mene kao većinskog financijera svega toga. I tako Mama ove godine dobila šipak :-(
Ipak nije sve bilo tako bzvz. Jučer je ova gorepotpisana uzela slušalicu u ruke, odvojila 10 minuta radnog vremena i nazvala Mamu. I pitala Mamu kako je, kako se osjeća sa 45 (mlada mama, zar ne?), da li pravi koje kolače i koga je sve zvala na "party". Nastojala sam ne pričati o sebi, već slušati malo nju. I mislim da je to bio prvi put u mojih 25 godina da sam joj rekla "VOLIM TE". A to sam stvarno i mislila. Bez obzira što se podrazumijeva.
