evo ga. opet ponedjeljak!
malo tmuran, ali izdržat ćemo.
vikend je iza mene. posjetih svoj Hometown, i kao i uvijek, malo mi je vikend da sve stignem. vidjela sam skoro sve koje sam htjela vidjeti, neke prvi put :-) a neke po običaju svaki put, obavila neke poslove, zaboravila se javiti nekim ljudima...sve kao i inače.
ipak, unatoč ispunjenom vikendu, svim susretima, kavama, pričama i izlascima (koji su, opet, posebna priča), cijelo vrijeme mi nešto falilo. a nikako da dokučim što je. sinulo mi u subotu kasno navečer.
dakle, subota, negdje oko 1 sat iza ponoći, vraćam se ja kući lagano se smrzavajući (bura se premijerno pojavila i u Sinju u utjerala meni led u kosti, a ostale u kuću). i tako, lagano rezimiram i večer i vikend, približim se kući i, kao što svaki put napravim, pogledam u nebo. i tada shvatim što mi je falilo cijelo vrijeme.
nebo je bilo crno. i prepuno zvijezda. imala sam osjećaj da ih mogu dotaknuti, toliko su sjajne bile. a bilo ih je more...
to je jedna od stvari koja mi fali u Gradu u kojem živim. nebo prepuno zvijezda. to se ovdje ne vidi toliko jer je previše rasvjete i onda to više nije to. ima mjesta na kojima se zvijezde jako dobro vide, ali meni to fali na mom kućnom pragu. fali mi to da, kad god osjetim potrebu, iziđem ispred kuće, podignem glavu, vidim tu svoju fascinaciju, i vratim se u kuću smirenija...
danas, tj. već sad, pomrčina je Sunca. u Zadru je oblačno, pa se ništa ne vidi :-(
vi koji vidite i gledate, zaštitite oči. i javite kako izgleda :-)
