Zadnjih nekoliko godina živimo nomadski. U iščekivanju svoje kućice, svoje slobodice, nakon prodanog stana, kupnje terena, između želje i njenog ostvarenja ispriječila se birokracija sa svim svojim ljepotama. Pa ono što u početku bude najvaljeno kao koji mjesec ispadne koja godina. Nit kukam, nit se žalim. Gledano unatrag, pokazalo se da nam je taj period bio i više nego potreban, jer sada kad se stvar približava svojoj završnici ( završnici birokratskih zavrzlama, ne gradnje), jasno je kao dan da bismo se višestruko zeznuli s nizom planova koje smo imali kroz taj period. Čak i sada neke stvari mijenjamo i dorađujemo, kako će što izgledati i biti izvedeno.
I tako, malo se živi tu, malo tamo. Uskoro idemo u 5.-i stan u ove 3 godine (ne zato što smo loši stanari, nego jer se u turističkim mjestima u kojima živimo preko ljeta stanovi iznajmljuju samo turistima, a tko nije turist mora se snaći drugačije). I tako se ovo ljeto provodi (i privodi kraju), opet u Rijeci. I sad nakon, dobrim dijelom, nepotrebnog uvoda, ali zbog želje da prikažem širu sliku, lagano idemo na temu ovog teksta.
Dugi niz godina trčkaram, istina s puno prekida, čak i po koji mjesec ili nekad i po godinu, ali evo ovaj neobični period od prodaje stana i preseljenja u (najprije) Crikvenicu još će od mene napraviti i maratonca. I simbolika ima smisla, jer pravi je maraton čekanje rješenja raznih papira.
Prije dvije godine ljeto smo proveli u N.Vinodolskom. Trčkarajući tim krajem, palo mi je na pamet kako bi bilo zgodno otrčati dionicu od Novog do Senja. Pred kraj tog ljeta, zamišljeno, učinjeno. Prekrasna dionica. Lijepa je i kad se ide autom, ali nema nikakve šanse da se u autu dožive pogledi, klisure i sve ostalo, kao što je slučaj kad se ide na dvije noge.
Ovo ljeto, Rijeka, trčkaram tek toliko, zbog dobre navike, par puta tjedno, kratke ture od 5-6 km. Malo je pametnih cestovnih dionica u ovom brdskom gradu, sve nešto gore, dolje. Ali to nije razlog da mi ne padne na pamet kako bi bilo zgodno otrčkarati dionicu Rijeka- Dramalj. Prije koji mjesec zamišljeno, danas prije podne učinjeno. Više uspona sam i odhodao, nije da pucam od kondicije, ali sam si zacrtao da ću proći tu dionicu, trčeći, hodajući ili puzajući. Puzati srećom ipak nije trebalo i čak sam bio ugodno iznenađen što sam stigao u Dramalj za manje od tri sata, s tim da mi ganjanje vremena nije bilo ni na kraj pameti.
Što mi se sviđa u postavljanju i ostvarivanju ovakvih ciljeva? Više toga, ali možda prvenstveno disciplina. I to na način da si sam postaviš cilj, ne premali, ne pretjeran, nego onako, možda nešto malo veći od onoga što realno možeš i onda taj cilj i ostvariš. Mali korak za čovječanstvo, veliki korak za čovjeka. U ostvarenju takvih ciljeva krije se puno više, nego što se na prvi pogled čini. To je u jednu ruku i stvaranje mentalne podloge za neke druge segmente života, kao što je npr. malo poduzetništvo, u kojem te nitko živ osim tebe samog neće ni tjerati, ni motivirati. Motivacija mora dolaziti iznutra, ne iz nekog vanjskog izvora. A to nije tako jednostavna stvar. Meni je u tom smislu bliska Emersonova rečenica (mnoge njegove su mi bliske, zapravo), interpretiram je po sjećanju: Ništa i nitko na svijetu me ne može natjerati da radim više i dam više od sebe, nego što ću sam sebe natjeravati. To ima smisla, jer mi sami, kada se dobro upoznamo, najbolje možemo znati gdje su nam granice, što možemo, što ne i kako te granice prijeći, proširivati se izvan njih. Zato većina ljudi teži biti zaposlenikom, jer nemaju razvijenu unutarnju motivaciju za postizanje stvari, pa im treba šef koji će ih naganjati, a oni kukati i žaliti se, pri čemu im ne pada na pamet da postoji izlaz iz te besmislene situacije. Postoji, ali da je lagan, nije. Ali ako se uspije(va), satisfakcija je nemjerljiva s bilo kakvim gazdinim tapšanjem po ramenu ili dobivanju promaknuća ili povišice. U vezi s tim, sjećam se jedne zgode kad sam imao nekih 17-ak godina, pored mene je prošao vojni kamion, a iza nagurana hrpa ročnika. Jedan dobaci kolegama: vidi ovoga, trči, a nitko ga ne tjera. I ne znajući, momak je pogodio u bit, treba raditi sam ono što želimo, kako nas netko drugi ne bi tjerao da radimo ono što ne želimo. Najzajebanija bitka je sa samim sobom, na tom bojnom polju treba lomiti koplja.
She has danced into the danger zone,
when a dancer becomes a dance
