Svatko od nas u sebi nosi određeni potencijal, kojeg kroz život imamo priliku ostvarivati ili ga zanemarivati. Naše granice su najčešće samo u glavi. Zamišljam taj potencijal kao sjeme koje postoji u nama, koje čeka svoj rast, razvoj, procvat, plod. Kao i bilo koje drugo sjeme i ovo treba određene uvjete da bi se ostvarilo, da bi iz nečeg sićušnog i jedva vidljivog naraslo u nešto prekrasno. Idemo kroz život najčešće i ne obraćajući pažnju na cijeli niz čuda koja su oko nas. Ključ za rješenje takvog krivog, nesvjesnog pristupa životu je povećanje vlastitog nivoa svjesnosti, svjesno obraćanje pažnje na ono što se događa u nama i oko nas. Uvođenje više svjesnosti u vlastiti život je kao buđenje iz sna, otvaranje očiju.
Sjeme biljke koje držimo u ladici neće nikad uroditi plodom. To nam je jasna i razumljiva stvar, u slučaju kada zamišljamo sjeme tikvice ili mahune. Ali što je s onim sjemenom koje smo ostavili u nekoj zaboravljenoj, prašnjavoj ladici negdje duboko u sebi! U tom sjemenu je nacrt onoga što možemo postati. S tim bi se sjemenom valjalo pozabaviti. Pronaći tu ladicu u nama u kojem je zatvoreno, izvaditi ga iz ladice, dati mu zraka, nasmješiti mu se, reći mu: «Bok, jako dugo se nismo vidjeli, dapače, zaboravio sam na tebe potpuno, ali drago mi je što sam te opet našao, sada ću ti napokon omogućiti uvjete za razvoj, baš me zanima u što ćemo se ti i ja zajedno razviti, do kuda možemo ići.»
***
Život je pomicanje vlastitih granica i isprobavanje novih stvari, propitivanje vlastitih mogućnosti i pronalaženje aktivnosti koje nas vesele.
Prije nekoliko dana sam istrčao svoj prvi (službeni) polumaraton (21 km). Počeo sam trčati sa nekih 17 godina i od tada sam trčao u kontinuitetima od po nekoliko mjeseci, sa jako puno prekida ( i po godinu-dvije). Ali uvijek sam se vraćao trčanju, na tom rekreativnom nivou, sa pretrčanim dionicama od nekoliko km do možda najviše 7-8.
Do prije 7 mjeseci, kada sam slučajno prisustvovao crikveničkom polumaratonu/maratonu, nije mi padalo ni na kraj pameti da bih i sam mogao istrčati npr. polumaraton. Ali, taj događaj mi je bio inspiracija da ga «jednog dana» i sam istrčim. Posvetio sam se tom cilju i odlučio vidjeti mogu li se toliko podići u kondiciji da trčim 2 sata u kontinuitetu. U početku mi se to činilo kao vrlo dalek cilj. Nije mi trebalo puno da se sa 6-7 km podignem na 8-9, pa s vremenom i do 11-12. Ali, nakon pretrčanih 12 ostaje još puno previše do 21. No, tu dolazimo do toga kako čovjek upornim vježbanjem napreduje, pa ono što mu se do nedavno činilo kao preteško ili teško moguće, postaje normalno i prirodno. Nekih 5 mjeseci nakon što sam donio tu odluku, istrčao sam prvi put 21 km u komadu, ne na službenoj utrci, već u svojoj režiji. Nakon toga sam to ponovio još nekoliko puta u sljedećim tjednima, a prije neki dan otrčao sam polumaraton i na službenoj utrci u Opatiji. S vremenom od 2:03 h, s obzirom na ljetno doba i vlagu u zraku od 90%, nisam nezadovoljan. Naprotiv, vlaga me toliko smetala da sam zadnje kilometre doslovno ispustio dušu i više puta pomislio da nema druge nego da odhodam do cilja, noge su toliko otežale. U jednom trenutku me prestigao jedan dečko, koji je isto djelovao vrlo umorno, ali laganim ritmom je trčao dalje. Odlučio sam se potruditi i vući se za njim. I tako smo se truckali zadnjih 5-6 km koji su mi djelovali kao vječnost. Nikako da se pojavi marina u Opatiji, nikako da se pojave kafići koji su parsto metara od cilja. Cilj se činio beskrajno dalek, a noge svakim korakom sve neposlušnije. Napokon, 200-300 metara do cilja, lagano ga protrčim, pa nastavim dalje hodati. Preumoran od glave do pete, ali presretan što sam dotrčao do kraja. Primjetio sam praznu klupu s druge strane ceste, ispod velikog drveta kraj fontane, u hladu, odvukao se do nje i sjeo. Ono što je usljedilo ne bih mogao opisati drugačije nego kao ekstatično iskustvo. U glavi mi se pojavila slika Budhe koji sjedi pod drvetom i otkriva tajne svijeta i mislim da nisam bio daleko od takvog iskustva. Opatija mi nikad nije izgledala toliko lijepom i prekrasnom.
***
«Otkrijmo svoje interese i posvetimo im se», takav natpis bi, da se mene pita, stajao na jumbo plakatima umjesto reklama.
Ne postoji veće zadovoljstvo u životu od ostvarenja cilja kojeg smo si sami postavili i zatim ga ostvarili, uživajući i u procesu i u rezultatu. Takva iskustva čine život smislenim i daju nam osjećaj da je naš život u našim rukama. Samo cilj kojeg smo sami odredili, osluškujući svoje stvarne potrebe, ima težinu. Nema veze kako ostvarenje tog cilja izgleda nekome sa strane, nema veze da li će o nama pisati u novinama. To je potpuno naša stvar, koja je velika za nas.
|
