Kapitalizam je čizma koja gazi ljudskost i ubija u ljudima i zadnju pomisao o tome da je njihov život išta drugo i išta više od pukog rintanja za neku gramzivu, sebičnu budaletinu koja ih koristi kao najobičnije sredstvo do svog najsebičnijeg, najbanalnijeg zamislivog, u pravilu isključivo materijalnog cilja.
Kapitalizam pred očima ima jednu jedinu stvar, zaradu. Sve što stane na put tom cilju, mora biti uništeno. Sve što može poslužiti tom cilju, mora biti iskorišteno. Ljudi, zahvaljući kapitalističkom mentalitetu i zahvaljujući kretenoidnim kapitalističkim načelima, postaju puki ljudski "resursi". Ja ne želim biti resurs neke budale. Vi? Ali čini se kao da nemamo previše izbora. Ispiračina mozgova o tome kako kapitalizam "možda nije savršen, ali je najbolji sustav što ga imamo", kreće još od malih nogu. Ispiračina se vrši sistematski i ciljano. Sve je podređeno tome da se od ljudi napravi robote kojima će najnormalnija stvar biti da nakon školovanja pronađu "posao" kod "poslodavca". Ne vidim da itko postavlja puno pitanja oko cijelog tog procesa. Isti ili vrlo sličan savjet, po ovom pitanju, ćete dobiti i od čistača ulica, i od vlastitog roditelja (bez obzira na kojem on stupnju razvoja bio, odgovor je uvijek na istom tragu, ako ne i identičan), i od sveučilišnog profesora, baš od svakoga: cilj u životu ti je da nađeš solidan posao i da budeš dobar na poslu kako ne bi naljutio poslodavca i dobio otkaz.
Osnovna svrha kapitalizma je bogaćenje šačice bolesnika, putem iskorištavanja i gaženja većine.
Osnovna strategija ostvarivanja kapitalističkih ciljeva je utjerivanje straha u kosti. Kad vam se dobro utjera strah u kosti, kad vas se uvjeri da bez poslodavca nećete imati hranu na stolu, kad vas se pošteno izvoza i izmanipulira, vi postajete savršen primjerak za zapošljavanje, prestrašen i poslušan.
Pišem ovo, ne zato jer sam doživio neko čudesno prosvjetljenje o kapitalizmu i njegovoj monstruoznoj politici, već zato jer sam na portalu komentar dana pročitao odličan tekst o novoosnovanoj inicijativi pod nazivom Antikapitalistički pokret. Netko je odlučio pokrenuti nešto novo, sa čovjekom u centru pažnje, ne samo deklarativno kako to političke stranke inače rade, već (barem koliko sam ja stekao dojam) stvarno i realno, sa najboljim mogućim namjerama. Ovakve inicijative su vrijedne pažnje, pogotovo iz razloga jer su vrlo rijetke i jer su vrlo rijetko kvalitetne i bez skrivenih namjera. To da nam trebaju nove, potpuno nove, inicijative jasno je kao dan. Rekao bih da je ova inicijativa hvalevrijedna, pogotovo u političkoj žabokrečini kojoj svjedočimo iz dana u dan i koja kao da nikoga previše ne brine.
Samo glas i gitara. I slušatelj nema ni najmanji osjećaj da nešto nedostaje, neki instrument ili neki prateći vokal, ili možda vatromet usred pjesme. Naprotiv, sve što treba je tu. Doživljaj je potpun. Samo, tko će čuti? Tko ima sklonost i potrebu tako nečem? Cajke i krdo su privlačniji? Sirovost je primamljivija?
Now I understand what you tried to say to me
How you suffered for your sanity
How you tried to set them free
They would not listen
They did not know how
Perhaps they'll listen now
For they could not love you
But still your love was true
You took your life
as lovers often do
But I could have told you
Vincent
This world was never
Meant for one
As beautiful as you
How you tried to set them free.
They would not listen
They're not
List'ning still
Perhaps they never will.
Ovako umjetnik izvodi svoje remek djelo. Potpuna uživljenost, bez trunke preseravanja, specijalnih efekata, vatrometa, extra skupih pozornica koje se okreću oko svoje osi. Ni trunka pokušaja da se slušatelje "zabavi" ili da se pripremi "show za pamćenje". Sve je u funkciji izvedbe. Iz starog klasika izrastao je 9-minutni gitaristički session.
