O njemu, mojem, najmojem - ili o njoj, mojoj, najmojoj
Naš identitet je ono što mi jesmo ili ono što mislimo da jesmo. Od malena imam problem s istim. Mati me, kao mlada medicinska sestra, rodila u bolnici gdje je radila s početka svog radnog vijeka. Otud moj prvi zavičaj. Svaki put, bez iznimke – kad god bi me pitali za mjesto rođenja, gledali bi me začuđeno, pitali jesam sigurna… Kao da je jedino moguće roditi se u Virovitici…
Drugi zavičaj je bio gradić u kojem smo živjeli. Njemu sam pripadala na silu. Bio je pitom, lijep, miran, tih, nizinski prostran, i koliko god je bio prihvatljiv, nije rastao u mom srcu.
Treći i najljepši bio je selo u kojem su živjeli moja baka i deda. Nakon što su roditelji stekli pravo na studije, bilo je najbolje da seka i ja živimo kod bake i dede. Tako sam dobila treći zavičaj. Taj je najduže trajao. Čitavo moje nesvjesno djetinjstvo. I, jedno započeto odrastanje. Najtoplije, najstvarnije, najmoje!
Četvrti zavičaj je pristigao s ratom – najviše željen, a ipak primoran. Nije bilo druge. Taj dio mog života ne pamtim rado, i najradije bih ga frojdovski potisnula da mogu, ili bih prespavala te godine, no ipak, ne da mi savjest, niti svijest, jer u tim sam godinama, osim što sam se nagladovala, upoznala najvrjednije ljude u svom životu. Jeli smo ista govna, trpjeli ista sranja, učili kako ostati normalan.
U peti zavičaj sam pobjegla, jer me četvrti doveo do ludila. Da nisam, završila bih u instituciji gdje se piju 'tablete za lepo ponašanje'. Peti zavičaj je bio preloman, bolan, drugačiji, u njemu sam ponajviše odrasla. Ostarila. Ostala.
Svih pet zavičaja me odredilo. Ali, nijedan nije u potpunosti moj. Nigdje ne pripadam. Gdjegod da dođem, nigdje nisam ostala toliko dugo da upamtim baš sve.
A svugdje sam ga tražila i nigdje nisam pronalazila sve ove godine... Toplu i dragu varošicu - moj mikrokosmos! Moj drugar Kiki je rekao kako je znao da je ljubav njegovog života baš ona, kad je duboko uzdahnula ugledavši Papuk...
To ljetno jutro, s odmakom od 27 godina, baka nas je dočekala s pletivom u ruci, i nasmijanog lica rekla: "O, pa 'ko je to meni došo'?"
Znala sam do kraja dana da nije imala ideju 'ko joj je zapravo došao u goste.
Ni, 'ko je tog dana dolazio, ni 'ko je odlazio...
Ali je dan ipak bio lijep. Unatoč i usprkos kiši i neprimjerenoj hladnoći...
Lijepo ga bilo vidjeti... Uvijek ga je lijepo vidjeti... Nekako je moj, najmoj!
Smijali smo se glasno i sjećali onih kojih nema, a koji su uvijek nekako tu...
Narod koji ima sjećanje ne mora brinuti za svoju budućnost... Tako bi nekako govorio moj nedostajući predak...
Tako nekako želim vjerovati i ja...
U ovaj sam tekst utkala sve svoje ljubavi i tuge, odlaske i ostanke, rastanke i sastanke, moranja i trebanja, htjenja i nadanja.
Kad su onomad age i barabe raskrojili moju zemlju, moja se Slavonija podijelila na pola... Iz Zapadne sam zapala u Istočnu...
Lomila sam jezik da kirvaj postane kirbaj, da tačke budu kolica, lale narcisi, dizani kolači gužvare, kovaljice okomine, da štrudle nisu više štrudle... I, da mi to postane prirodno.
Bez trunke patetike, oslonjena na krhko sjećanje, znam da sam je izgubila.
Nju - veselu, glasnu, zaigranu, pitomu, dragu, vrijednu, zelenu, obasjanu, mirisnu, najdražu…
Silno mi fali taj komad zemlje podno Papuka.. U kojima su se šatori prostirali zbog svatova. Ne poradi ratova i inih bljuvotina...
Tamo negdje u svatovskom kolu ostalo je moje srce. I, tamo će zauvijek ostati!
Buklija i taraban, pečenje kolača, pozivanje u svatove, djeverovi i djeveruše, ružmarini, tanac, violine koje sviraju srcem, dobri i dragi ljudi oko nas...
Ove se zime srušila bina na kojoj sam počela sanjati svoje prve plesne korake. Pod teškim teretom snijega srušili su se drveni nosači i ljuljnuli na betonsku podlogu. Kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Ta bina nije nikad bila samo pozornica. Bila je najljepša, najveća, najsvjetlija, najdivnija. Okružena zelenilom, usred parka, podno Turskog grada.
Kao da je sve ove godine koje su slijedile nakon smrti jedne zemlje prkosila, čekala, stajala postojano.
Sve dok nije pokleknula pod jednom običnom elementarnom nepogodom. Ima tu, doduše i nebrige, naše, ljudske.
Kao da se sve podrazumijeva i sve dešava samo od sebe.
Nestao je tako moj mali san o jednom vremenu, koji sam ljubomorno čuvala, kao da pripada samo meni.
Grčevito sam stezala u sjećanju taj zadnji tračak mog djetinjstva.
Uspjela sam jednog proljeća svoju djecu popeti na tu svoju binu. Stajali su i nijemo me gledali, bili su još posve mali, ali jednom, kad odrastu i prerastu laste, i stanu prevrtati po starim slikama nekog virtualnog ognjišta, naći će, vjerujem i te slike.
„Ti mama jako voliš Voćin“, svaki me puta pita moja mala žena, dok zamičemo iza zavoja i na odlaznoj tabli mahnemo varošici... Šmrcajući i brišući suze, skrivam taj nesigurni ton od sebe i od nje, kao da će dijete u retrovizoru otkriti sve moje nesigurnosti.
„Ako na toj geografskoj karti nema Voćina, onda taj atlas ne valja“, govorio je moj ujak, i tako, i ne sluteći, ostao urezan u moje poimanje geografije.
Ja sam tako odlučila živjeti. Tako tretirati geografiju.
Kad je neko bio dobar čovjek, ali dovoljno lud da pomjera granice i uskomešava ustajalu vodurinu, moj deda bi običavao reći kako je "munjen za diviziju"... I, "viđ' mrcine...", tako bi običavao tepati mojoj sestri i meni, ne znajući pitomije iskazati ljubav. Tako mi fali ta njegova dimenzija svijeta. Ispravna. Poštena. Mangupska.
Sjećam se, bila sam drugi razred osnovne škole, kad je drugarica Radmila, ogrnuvši ovlaš sivi sako preko svojih ramena dirigirala malom razrednom zboru.
Pješke smo išli u obližnju područnu školu da spremimo svečanu akademiju za Dan škole.
Mene je dopao drugi stih pjesme. Pjevala sam punim plućima, najponosnije…
Sjećam se svjetala u razredu i sebe kako stojim mirno, kao vojnik koji čeka najsvetiju komandu.
I, započinjem pjevati mojoj najdražoj gori, koja će u mom srcu zauvijek biti planina, iako joj tamo-neki-nazovi-geografi- i-mjerači-planina neće nikad dati taj status, sve dok ne poraste par metara.
'Nekad bilo, sad se spominje'. I, dobro je dok se spominje. To znači da smo živi, da nam je duh živ, i da umijemo razlikovati dobro od lošeg, stvarnost od prošlosti.
Narod koji ima sjećanje, ne mora strepiti za svoju budućnost – stalno si ponavljam. Nastojim sačuvati bar ono u ovim drugim i drugačijim, silovitijim, naknadno pametnim vremenima. U kojima ima sve manje otisaka, sve manje srca, sve manje duše…
Oznake: zavičaj, identit, djetinjstvo
23.05.2019. u 22:04 | 0 Komentara | Print | # | ^Jedna mladost, jedan svijet nade iliti ipak - Ringišpil
Kad se moja, onomad, šestogodišnja kćer upiškila u krevet, moja mama je, saznavši za traumu koju je proživjela njezina unuka, nazvala i upozorila mene, svoju kćer, kako ni slučajno ne smijem vikati na njenu princezu. Jer bi vikanje moglo izazvati nesvakidašnje traume po pitanju piškenja i njezininog daljnjeg mentalnog razvoja.
Nisam vikala. Šutke sam je pokrila da ne ozebe, dok sam sanjiva presvlačila plahtu, jorgan, i sve što je moja mala žena uspjela popiškiti te noći.
U vrijeme kad se meni desio sličan umfall, imala sam tek godinu više od moje princeze. I sad vidim i čujem moju baku kako zove sve one koji su tad imali telefon da im se požali kako se njezina mezimica upišala i zapišala sve oko sebe. Sva sreća pa je tih ranih osamdesetih telefon imala još samo učiteljica, doktor, poštar i milicija. A, njih baka nije zvala. Pamtim to kao danas, jer sam skvrčena na wc šolji posramljeno piljila u pod.
Na vratima kupatila stajao je ujak, moj oslonac, moja najveća ljubav, moja snaga i smjernica. Gledao me ispod obrva, čudno je micao brkovima i pitao me je li to bila istina.. To popodne je sazvan kućni savjet koji je, po hitnom postupku trebao razmatrati daljnje kazne po pitanju mog nekretanja u društvenim krugovima – čitaj: zabrana daljnjeg igranja s djecom tog ljeta.
Kad se sad osvrnem, zapravo pamtim samo slike. Mirise. Boje. Osjećaje. Pamtim jesam li se osjećala toplo i sigurno ili napušteno i tužno. Ako izuzmemo zapišavanje, ovog zadnjeg gotovo da nikad nije bilo.
Ipak, iz današnjeg ugla gledišta, moje djetinjstvo bi bilo dotaknuto mjerama Centra za socijalnu skrb. Živjela sam s bakom i dedom. Deda je pune 33 godine bio pijan i u trenu kad se silom otrijeznio, mama i ujak su se poženili, dobili djecu, a ovaj je bunovan i trijezan baku pitao 'ko su svi ti ljudi po njegovom dvorištu…
Dakle, ja bih vjerojatno bila dobrim kadrom za put u nekakav dom za nezbrinutu djecu.
No, to je onomad bilo gotovo normalno. Svi su djedovi pili. To je bilo dio folklora, tradicije, kulture življenja. Nije bilo nekog spektakularnog zlostavljanja. Mene nije nitko tukao. Osim mame, ali ona nikad nije bila pijana. I,dobro je što sam živjela kod bake i dede, jer 'ko zna koliko bih batina ovako popila od nje posve trijezne.
Moje djetinjstvo je bilo najsretnije, sazdano od trčanja od jutra do mraka. Znali smo gdje rastu prve visibabe, a gdje prve ljubičice. Plentrali smo se po drveću i krali prve kruške. Kad bi opasni čovjek, kojeg nikada nismo vidjeli, ali smo znali da će se uvijek odnekud privući toj kruški zapucao na nas, bježali smo koliko su nas male noge nosile, i bježali pravac na cestu…
Sankali smo se i grudali dok nismo bili posve mokri. Jurcali bi niz padinu – opet direktno na cestu, ili još gore na zavoj.
Na lokalno jezero išli bismo sami, i pješačili oho-ho koliko kilometara dok ne bismo stigli. Ne znam koliko nas je tada završilo školu plivanja, ali znam da se nitko nije udavio. Stariji su pazili na nas manje, mi manji na one najmanje.
Kad je najmanji od nas zapeo naglavačke u vinogradu, crna Rada je trčala niz vinograd vičući oca ovog malog, da se mali zapetljo' u vinovu lozu i da visi naglavačke. Mišo je mirno sjedio pod brajdom i pušio. Reko' joj nek' mali siđe sam. Ova je vrištala zadihana da mali visi i da će mu krv u mozak. Pa, šta se penjo' koju vražju mater ako ne zna sići sam. To je bilo sve. Ne pamtim kako se mali izvuko', ali pretpostavljam da smo ga mi vukli dok ga nismo izvukli. Svi smo se jako bojali tog slučaja kad ti krv udari u glavu.
Kad je mene, od sve druge djece na ulici, ugrizao pas komšije Steve, deda je s puškom trčao preko ceste da presudi keru, jer je znao da ovaj nije cijepljen. I, ja ne pamtim bol, niti razgrizenu nogavicu – pamtim samo svog dedu kako trči preko ceste i psuje Stevi sunce žarko.
Sva postojeća tehnika bila je privilegija odraslih.
Nije bilo crtanog. Osim onog u 11.15. i zadnjeg uvečer u 19.15. I ti su se gledali ako nismo bili u kazni. A, ako smo bili u kazni, onda bismo baš u tom terminu morali čistiti cipele svih ukućana. Još i sad se sjećam smrada one kreme za cipele. Najprije si sve cipele dobro morao očetkati, pa potom namazati, pa onda čekati da se malo sušnu, pa ih izglancati…
Moja djeca ne znaju šta je krema za cipele. Oni imaju vlažne maramice. U svom su životu cipele čistili ravno dva puta. I, tad su mrko gledali i stenjali kao da vuku oveću vreću cementa.
Inače smatram da su moja djeca dobra i vrijedna, pažljiva i pametna. I, mislim da ne pripadaju ovom svijetu surovosti u kojemu je koncept življenja posve naopak. Iskrivljen i dijametralno suprotan onim iskonskim i pravim vrijednostima.
Pamtim mog sina koji je, za svoj prvi rođendan dobio toliko igračaka da bi se omanja lokalna trgovina dobro opskrbila. Ni sa jednom od tih igračaka se nikad nije igrao. Samo je jednom, posve slučajno, skačući po stolici pao pod stol i skliznuo na skupocjenu igračku. Unezvereno je ispuzao ispod stola. To je bilo prvi i zadnji puta da je igračka bila u doticaju s mojim djetetom. Iako je istu preporučila struka, a za koju je moja sestra iskeširala oveću sumu novaca.
Mi nismo imali ništa onomad, osim sami sebe. I to je bilo posve dovoljno.
Nama nije falilo ničeg. Ni ljubavi, ni pažnje.
Zato i dan-danas falimo jedni drugima. Dok uvaljeni u grotlo današnjice posrćemo pod tehnološko-tržišnim pritiscima.
Umjesto da zastanemo i okrenemo se jedni prema drugima.
Više bismo vidjeli, više čuli jedni druge.
Mislim da bismo utrku s vremenom dobili samo ako smognemo snage zastati i osmotriti svijet oko sebe.
Sigurna sam da nas ovaj ringišpil, na kome se svaki dan vrtimo mimo svoje volje, ne vodi nikamo.
Osim, možda ipak, do doktora koji će, nervozno vrteći glavom, prepisati tablete za 'lepo ponašanje'.
Oznake: djetinjstvo
23.06.2015. u 16:54 | 0 Komentara | Print | # | ^