Kad se moja, onomad, šestogodišnja kćer upiškila u krevet, moja mama je, saznavši za traumu koju je proživjela njezina unuka, nazvala i upozorila mene, svoju kćer, kako ni slučajno ne smijem vikati na njenu princezu. Jer bi vikanje moglo izazvati nesvakidašnje traume po pitanju piškenja i njezininog daljnjeg mentalnog razvoja.
Nisam vikala. Šutke sam je pokrila da ne ozebe, dok sam sanjiva presvlačila plahtu, jorgan, i sve što je moja mala žena uspjela popiškiti te noći.
U vrijeme kad se meni desio sličan umfall, imala sam tek godinu više od moje princeze. I sad vidim i čujem moju baku kako zove sve one koji su tad imali telefon da im se požali kako se njezina mezimica upišala i zapišala sve oko sebe. Sva sreća pa je tih ranih osamdesetih telefon imala još samo učiteljica, doktor, poštar i milicija. A, njih baka nije zvala. Pamtim to kao danas, jer sam skvrčena na wc šolji posramljeno piljila u pod.
Na vratima kupatila stajao je ujak, moj oslonac, moja najveća ljubav, moja snaga i smjernica. Gledao me ispod obrva, čudno je micao brkovima i pitao me je li to bila istina.. To popodne je sazvan kućni savjet koji je, po hitnom postupku trebao razmatrati daljnje kazne po pitanju mog nekretanja u društvenim krugovima – čitaj: zabrana daljnjeg igranja s djecom tog ljeta.
Kad se sad osvrnem, zapravo pamtim samo slike. Mirise. Boje. Osjećaje. Pamtim jesam li se osjećala toplo i sigurno ili napušteno i tužno. Ako izuzmemo zapišavanje, ovog zadnjeg gotovo da nikad nije bilo.
Ipak, iz današnjeg ugla gledišta, moje djetinjstvo bi bilo dotaknuto mjerama Centra za socijalnu skrb. Živjela sam s bakom i dedom. Deda je pune 33 godine bio pijan i u trenu kad se silom otrijeznio, mama i ujak su se poženili, dobili djecu, a ovaj je bunovan i trijezan baku pitao 'ko su svi ti ljudi po njegovom dvorištu…
Dakle, ja bih vjerojatno bila dobrim kadrom za put u nekakav dom za nezbrinutu djecu.
No, to je onomad bilo gotovo normalno. Svi su djedovi pili. To je bilo dio folklora, tradicije, kulture življenja. Nije bilo nekog spektakularnog zlostavljanja. Mene nije nitko tukao. Osim mame, ali ona nikad nije bila pijana. I,dobro je što sam živjela kod bake i dede, jer 'ko zna koliko bih batina ovako popila od nje posve trijezne.
Moje djetinjstvo je bilo najsretnije, sazdano od trčanja od jutra do mraka. Znali smo gdje rastu prve visibabe, a gdje prve ljubičice. Plentrali smo se po drveću i krali prve kruške. Kad bi opasni čovjek, kojeg nikada nismo vidjeli, ali smo znali da će se uvijek odnekud privući toj kruški zapucao na nas, bježali smo koliko su nas male noge nosile, i bježali pravac na cestu…
Sankali smo se i grudali dok nismo bili posve mokri. Jurcali bi niz padinu – opet direktno na cestu, ili još gore na zavoj.
Na lokalno jezero išli bismo sami, i pješačili oho-ho koliko kilometara dok ne bismo stigli. Ne znam koliko nas je tada završilo školu plivanja, ali znam da se nitko nije udavio. Stariji su pazili na nas manje, mi manji na one najmanje.
Kad je najmanji od nas zapeo naglavačke u vinogradu, crna Rada je trčala niz vinograd vičući oca ovog malog, da se mali zapetljo' u vinovu lozu i da visi naglavačke. Mišo je mirno sjedio pod brajdom i pušio. Reko' joj nek' mali siđe sam. Ova je vrištala zadihana da mali visi i da će mu krv u mozak. Pa, šta se penjo' koju vražju mater ako ne zna sići sam. To je bilo sve. Ne pamtim kako se mali izvuko', ali pretpostavljam da smo ga mi vukli dok ga nismo izvukli. Svi smo se jako bojali tog slučaja kad ti krv udari u glavu.
Kad je mene, od sve druge djece na ulici, ugrizao pas komšije Steve, deda je s puškom trčao preko ceste da presudi keru, jer je znao da ovaj nije cijepljen. I, ja ne pamtim bol, niti razgrizenu nogavicu – pamtim samo svog dedu kako trči preko ceste i psuje Stevi sunce žarko.
Sva postojeća tehnika bila je privilegija odraslih.
Nije bilo crtanog. Osim onog u 11.15. i zadnjeg uvečer u 19.15. I ti su se gledali ako nismo bili u kazni. A, ako smo bili u kazni, onda bismo baš u tom terminu morali čistiti cipele svih ukućana. Još i sad se sjećam smrada one kreme za cipele. Najprije si sve cipele dobro morao očetkati, pa potom namazati, pa onda čekati da se malo sušnu, pa ih izglancati…
Moja djeca ne znaju šta je krema za cipele. Oni imaju vlažne maramice. U svom su životu cipele čistili ravno dva puta. I, tad su mrko gledali i stenjali kao da vuku oveću vreću cementa.
Inače smatram da su moja djeca dobra i vrijedna, pažljiva i pametna. I, mislim da ne pripadaju ovom svijetu surovosti u kojemu je koncept življenja posve naopak. Iskrivljen i dijametralno suprotan onim iskonskim i pravim vrijednostima.
Pamtim mog sina koji je, za svoj prvi rođendan dobio toliko igračaka da bi se omanja lokalna trgovina dobro opskrbila. Ni sa jednom od tih igračaka se nikad nije igrao. Samo je jednom, posve slučajno, skačući po stolici pao pod stol i skliznuo na skupocjenu igračku. Unezvereno je ispuzao ispod stola. To je bilo prvi i zadnji puta da je igračka bila u doticaju s mojim djetetom. Iako je istu preporučila struka, a za koju je moja sestra iskeširala oveću sumu novaca.
Mi nismo imali ništa onomad, osim sami sebe. I to je bilo posve dovoljno.
Nama nije falilo ničeg. Ni ljubavi, ni pažnje.
Zato i dan-danas falimo jedni drugima. Dok uvaljeni u grotlo današnjice posrćemo pod tehnološko-tržišnim pritiscima.
Umjesto da zastanemo i okrenemo se jedni prema drugima.
Više bismo vidjeli, više čuli jedni druge.
Mislim da bismo utrku s vremenom dobili samo ako smognemo snage zastati i osmotriti svijet oko sebe.
Sigurna sam da nas ovaj ringišpil, na kome se svaki dan vrtimo mimo svoje volje, ne vodi nikamo.
Osim, možda ipak, do doktora koji će, nervozno vrteći glavom, prepisati tablete za 'lepo ponašanje'.
Post je objavljen 23.06.2015. u 16:54 sati.