O njemu, mojem, najmojem - ili o njoj, mojoj, najmojoj
Naš identitet je ono što mi jesmo ili ono što mislimo da jesmo. Od malena imam problem s istim. Mati me, kao mlada medicinska sestra, rodila u bolnici gdje je radila s početka svog radnog vijeka. Otud moj prvi zavičaj. Svaki put, bez iznimke – kad god bi me pitali za mjesto rođenja, gledali bi me začuđeno, pitali jesam sigurna… Kao da je jedino moguće roditi se u Virovitici…
Drugi zavičaj je bio gradić u kojem smo živjeli. Njemu sam pripadala na silu. Bio je pitom, lijep, miran, tih, nizinski prostran, i koliko god je bio prihvatljiv, nije rastao u mom srcu.
Treći i najljepši bio je selo u kojem su živjeli moja baka i deda. Nakon što su roditelji stekli pravo na studije, bilo je najbolje da seka i ja živimo kod bake i dede. Tako sam dobila treći zavičaj. Taj je najduže trajao. Čitavo moje nesvjesno djetinjstvo. I, jedno započeto odrastanje. Najtoplije, najstvarnije, najmoje!
Četvrti zavičaj je pristigao s ratom – najviše željen, a ipak primoran. Nije bilo druge. Taj dio mog života ne pamtim rado, i najradije bih ga frojdovski potisnula da mogu, ili bih prespavala te godine, no ipak, ne da mi savjest, niti svijest, jer u tim sam godinama, osim što sam se nagladovala, upoznala najvrjednije ljude u svom životu. Jeli smo ista govna, trpjeli ista sranja, učili kako ostati normalan.
U peti zavičaj sam pobjegla, jer me četvrti doveo do ludila. Da nisam, završila bih u instituciji gdje se piju 'tablete za lepo ponašanje'. Peti zavičaj je bio preloman, bolan, drugačiji, u njemu sam ponajviše odrasla. Ostarila. Ostala.
Svih pet zavičaja me odredilo. Ali, nijedan nije u potpunosti moj. Nigdje ne pripadam. Gdjegod da dođem, nigdje nisam ostala toliko dugo da upamtim baš sve.
A svugdje sam ga tražila i nigdje nisam pronalazila sve ove godine... Toplu i dragu varošicu - moj mikrokosmos! Moj drugar Kiki je rekao kako je znao da je ljubav njegovog života baš ona, kad je duboko uzdahnula ugledavši Papuk...
To ljetno jutro, s odmakom od 27 godina, baka nas je dočekala s pletivom u ruci, i nasmijanog lica rekla: "O, pa 'ko je to meni došo'?"
Znala sam do kraja dana da nije imala ideju 'ko joj je zapravo došao u goste.
Ni, 'ko je tog dana dolazio, ni 'ko je odlazio...
Ali je dan ipak bio lijep. Unatoč i usprkos kiši i neprimjerenoj hladnoći...
Lijepo ga bilo vidjeti... Uvijek ga je lijepo vidjeti... Nekako je moj, najmoj!
Smijali smo se glasno i sjećali onih kojih nema, a koji su uvijek nekako tu...
Narod koji ima sjećanje ne mora brinuti za svoju budućnost... Tako bi nekako govorio moj nedostajući predak...
Tako nekako želim vjerovati i ja...
U ovaj sam tekst utkala sve svoje ljubavi i tuge, odlaske i ostanke, rastanke i sastanke, moranja i trebanja, htjenja i nadanja.
Kad su onomad age i barabe raskrojili moju zemlju, moja se Slavonija podijelila na pola... Iz Zapadne sam zapala u Istočnu...
Lomila sam jezik da kirvaj postane kirbaj, da tačke budu kolica, lale narcisi, dizani kolači gužvare, kovaljice okomine, da štrudle nisu više štrudle... I, da mi to postane prirodno.
Bez trunke patetike, oslonjena na krhko sjećanje, znam da sam je izgubila.
Nju - veselu, glasnu, zaigranu, pitomu, dragu, vrijednu, zelenu, obasjanu, mirisnu, najdražu…
Silno mi fali taj komad zemlje podno Papuka.. U kojima su se šatori prostirali zbog svatova. Ne poradi ratova i inih bljuvotina...
Tamo negdje u svatovskom kolu ostalo je moje srce. I, tamo će zauvijek ostati!
Buklija i taraban, pečenje kolača, pozivanje u svatove, djeverovi i djeveruše, ružmarini, tanac, violine koje sviraju srcem, dobri i dragi ljudi oko nas...
Ove se zime srušila bina na kojoj sam počela sanjati svoje prve plesne korake. Pod teškim teretom snijega srušili su se drveni nosači i ljuljnuli na betonsku podlogu. Kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Ta bina nije nikad bila samo pozornica. Bila je najljepša, najveća, najsvjetlija, najdivnija. Okružena zelenilom, usred parka, podno Turskog grada.
Kao da je sve ove godine koje su slijedile nakon smrti jedne zemlje prkosila, čekala, stajala postojano.
Sve dok nije pokleknula pod jednom običnom elementarnom nepogodom. Ima tu, doduše i nebrige, naše, ljudske.
Kao da se sve podrazumijeva i sve dešava samo od sebe.
Nestao je tako moj mali san o jednom vremenu, koji sam ljubomorno čuvala, kao da pripada samo meni.
Grčevito sam stezala u sjećanju taj zadnji tračak mog djetinjstva.
Uspjela sam jednog proljeća svoju djecu popeti na tu svoju binu. Stajali su i nijemo me gledali, bili su još posve mali, ali jednom, kad odrastu i prerastu laste, i stanu prevrtati po starim slikama nekog virtualnog ognjišta, naći će, vjerujem i te slike.
„Ti mama jako voliš Voćin“, svaki me puta pita moja mala žena, dok zamičemo iza zavoja i na odlaznoj tabli mahnemo varošici... Šmrcajući i brišući suze, skrivam taj nesigurni ton od sebe i od nje, kao da će dijete u retrovizoru otkriti sve moje nesigurnosti.
„Ako na toj geografskoj karti nema Voćina, onda taj atlas ne valja“, govorio je moj ujak, i tako, i ne sluteći, ostao urezan u moje poimanje geografije.
Ja sam tako odlučila živjeti. Tako tretirati geografiju.
Kad je neko bio dobar čovjek, ali dovoljno lud da pomjera granice i uskomešava ustajalu vodurinu, moj deda bi običavao reći kako je "munjen za diviziju"... I, "viđ' mrcine...", tako bi običavao tepati mojoj sestri i meni, ne znajući pitomije iskazati ljubav. Tako mi fali ta njegova dimenzija svijeta. Ispravna. Poštena. Mangupska.
Sjećam se, bila sam drugi razred osnovne škole, kad je drugarica Radmila, ogrnuvši ovlaš sivi sako preko svojih ramena dirigirala malom razrednom zboru.
Pješke smo išli u obližnju područnu školu da spremimo svečanu akademiju za Dan škole.
Mene je dopao drugi stih pjesme. Pjevala sam punim plućima, najponosnije…
Sjećam se svjetala u razredu i sebe kako stojim mirno, kao vojnik koji čeka najsvetiju komandu.
I, započinjem pjevati mojoj najdražoj gori, koja će u mom srcu zauvijek biti planina, iako joj tamo-neki-nazovi-geografi- i-mjerači-planina neće nikad dati taj status, sve dok ne poraste par metara.
'Nekad bilo, sad se spominje'. I, dobro je dok se spominje. To znači da smo živi, da nam je duh živ, i da umijemo razlikovati dobro od lošeg, stvarnost od prošlosti.
Narod koji ima sjećanje, ne mora strepiti za svoju budućnost – stalno si ponavljam. Nastojim sačuvati bar ono u ovim drugim i drugačijim, silovitijim, naknadno pametnim vremenima. U kojima ima sve manje otisaka, sve manje srca, sve manje duše…
Oznake: zavičaj, identit, djetinjstvo
23.05.2019. u 22:04 | 0 Komentara | Print | # | ^