03
ponedjeljak
lipanj
2024
Živjeti normalan život
Prečestim razmišljanjem o proslosti se uglavnom smanjuje koncentracija na sadašnjost. Nije lako odrediti važnost onih odluka za koje nismo baš sigurni kako bi izgledao postupak izvedbe.
Nekakav barem djelomičan optimizam, koji mozda i nije toliko realan, je ipak bolji od neke neodređenosti koja je ipak nekako bliže umjerenom pesimizmu nego umjerenom optimizmu. Neodredređenost i neodlučnost je nešto što nas može uništiti. Donositi odluke, pa makar i krive, znači živjeti.
Život je po mom mišljenju takav da treba ponekad i riskirati, i mijenjati nesto što ponekad nije dobro, no ako je promjena previse zahtjevna, opet treba malo stati na loptu i pogledati iz više kuteva one bitnije ideje koje su i realnije za ostvariti.
Ako se pod normalan misli prosječan, srednji, u ravnoteži. Živjeti normalan život je najteža stvar na svijetu, smatram da je to nemoguće, i nitko još nije i niti vjerujem da hoće živjeti normalan život.
Ali svi želimo takav život, a to koliko smo karakterno jaki i koliko znamo filtrirati negativno, utječe na naš krajnji dojam o tome koliko nam je život blizu toj iluzornoj sferi.
Ako se pod normalanim životom smatra život određen formalnim normama (obično licemjernim), onda je to nešto poprilično dosadno i praznjikavo a bome i dosta rijetko. Stvari stoje malo bolje ako se pod time smatra život u trbuhu gausove krivulje jer većina ljudi se ne drži normi. No ako se pod time smatraju životi svih koliko toliko duševno i tjelesno zdravih ljudi, onda je velika većina života posve normalna. Ja se vodim ovim posljednjim određenjem. što bi se čovjeku moglo desiti, mislim hajd, većina nas manje više je "normalna", u smislu- nikad nećemo dobit jackpot na lottu, nikad nećemo bit slavni i bogati, završili smo neku školu i radimo neki poso ili tražimo neki posao, vjenčat ćemo se i imat djecu, pola nas će se razvesti, obolit ćemo tu i tamo od neke bolesti, s nekim ljudima ćemo se slagat, s nekima ne i tako.
A nenormalnim ljudi možda smatraju život nekog drogeraša, psihičkog bolesnika, ubojice, mafijaša, ludog umjetnika, avanturista i sl. nenormalno može bit itekako zanimljivo i lijepo.
Ja da imam 5,6 života kojih ću se sjećati u jednom bi sigurno probao biti drogeraš i uličar, da vidim kak je to, u nekom drugom možda i ubojica, da vidim kako je to.
Kada imaš stalan posao sa redovitom plaćom , imaš svoj stan i auto. Možeš bez problema poplatiti režije, imaš za hranu svaki mj, imaš i za mc shit svaki tjedan, a opet imaš i za sebe sa strane. Poneki koncert, izlazak van, rođendani, odlazak u izlet i tako to. Govorim za opciju van RH, jer to je nemoguće u RH. E to su zapravo one bitne stvari koje naše živote čine nesigurnim i nenormalnim. Dakle u našem slučaju nas određuje prokleti sustav.
Normalan život je prvenstveno definiran vremenom, geografskim položajem i atmosferom društva koja trenutno vlada.
Onako kako se ponaša većina to je danas prihvaćeno kao normalno.Normalnost je nekakva nestabilna norma koja može varirati od ekstrema do ekstrema a na nama je da prepoznamo pripadamo li u tom trenutku tamo ili ne.
Upravo zato što ne postoji definicija normalnosti, pa tako i normalnog života teško da ćemo se dogovoriti oko tog pitanja.
Nekome je normalno nakon 8 sati radnog vremena sjesti u fotelju i s pivom u ruci gledati tv i pokušati voditi koliko toliko miran život. Nekome je normalno skakati s padobranom i penjati se na vrhove planina.
A pokušati sažeti normalnost bi bilo težiti ispunjenju nekih vlastitih (obiteljskih) želja i ambicija što ne bi ugrožavalo drugog, a opet da ne odskače od nekakvih društvenih i moralnih normi ponašanja.
Da bi se izbjeglo subjektivan pristup da je normalno što je nama samima normalno, normalnost mora biti uvjetovana smislenošću a smislenost ima uporište u racionalnosti što onda normalnost čini objektivnom.
Istina je da nismo isključivo racionalna bića već je u nama prisutna i iracionalna komponenta ali dok god prevladava racionalni dio naše prirode takvo ponašanje i život je normalan , kad iracionalna komponenta prevlada tada je takav život nenormalan.
Ako je normalnost pitanje mjere onda cijeli svijet nije normalan.
Šta je uopće normalno? Kako definirati normalno, koja je bit normalnoga, što čini normalno normalnim i sl. Ja pojma nemam što, iako paradoksalno prepoznajem normalno, a u isto vrijeme ne znam što je normalno. Proturječim samom sebi. Ono što mene zanima je što je odista normalno, šta je to što čini život normalnim?
Pojma nemam.
komentiraj (0) * ispiši * #
20
ponedjeljak
svibanj
2024
Kako sam puzao prema sebi
Danas me je stiglo jutro. Otvorio sam vidike u smislu postojanja. Savio sam tijelo prema nogama koje su krenule prema komandi stanja svijesti. Uronio sam u vodu, svjesno potisnuo kemikaliju na tijelo te je saprao u odvod koji je odnosi prema nepoznatoj lokaciji.
Stavljam tkaninu na mokro tijelo i ubijam posljednje kapi vode. Uspio sam, sve je nestalo, stavljam tkanine na tijelo koje štite moju intimu. Obložen tkaninom hrlim ka stolu. Uzimam hranu, uguram je u tijelo koje zadovoljno treperi. Svijam se prema šalici, vonjam kavu, koju slijevam po hrani što godi psihi više ngo tijelu. Uzdižem se očima prema pokazivaču vremena, usklađujem se sa potrebnim nekoliko puta dok ne stigne tren. Tad u hipu uzdižem tijelo koje se gura prema izlazu. Izlazim, hodam, prolaze drugi ljudi. Nemam želje napeti glasnice za komunikaciju ali ljudi zovu mame, ja se glasam. Svi se glasaju i tako do uzmaka, dok ne nestanu. Lakše je gledam sam, ništa mi ne odvlači pogled, hodam penjem se. Tijelo je stiglo, udobno se smjestilo, čeka druge ljude...dolaze, puno ih dolazi...ja sam na poslu...tijelo se trza, gubi lakoću, nemir, koči.
Savijen, skrušen, otvarajući usta nužno, grčeći prste udarajući po tipkama doživljavam metamorfozu. To nisam ja, ja sam slobodan, nesputan, otvoren. Sto se događa zar me ovo mijennja.
Ne, ne želim ovo, tijelo je moje , ne dam ga nikome pustite me iz okova, bježimo, bježimo daleko ili puzimo prema sebi al nađimo sebe.
Uzeo sam se i odgmizao, odkoračao prema svjetlu, završio dan. Čeka me novi, isti, neprijatan a ja i dalje puzim ne mogu skočiti a dani se nižu.
komentiraj (1) * ispiši * #
19
nedjelja
svibanj
2024
Put do žlice
Danas je uobičajeno da ljudi moraju jesti. Pitanje što jedemo i da li je zdravo zapravo nije bitno jer jedemo sve ono što nam je dostupno. Većina se ne zamara time jer naravno jesti se mora, najčešće iz nužde zvane glad.
Idemo reći da postoje ljudi koji paze što jedu. Na primjer, kupuju domaće, sa sela koje je zdravije i navodno kvalitetnije. Nisam baš siguran da je industrijsko i prerađeno nužno lošije kvalitete. Evo na primjer mlijeko. Domaće mlijeko je prije svega masno i nisu obrane manoće tako da samo može više štetiti nego donijeti nešto dobro. Jaja koja kupimo na selu svakako mogu biti kvalitetnija no u većini slučajeva se drže po nekoliko dana izvan hladnjaka te se takva prodaju pri čemu je sanitarna ispravnost upitna. Domaća salata uzgojena na otvorenom a ne u stakleniku, 90% vjerojatnosti da će je popišati pas, ali nema veze domaće je domaće.
Krumpir, mrkva, kapula, češnjak i sve ostalo uzgojeno u zemlji bilo industrijsko ili domaće, nema neke velike razlike. E sad će neki reći da je industrijsko tretirano kemikalijama, da naravno ali isto tako je i na selu. Bez kemijske zaštite danas je teško uzgojiti bilo što tako da svaki opg poseže za ovim jednostavnjim rješenjem.
Imamo i tzv. EKO proizvođače koji navodno uzgajaju povrće i voće na prirodan način. Ma kakvav prirodan način kad je sjeme genetski modificirano jer se uglavnom kupuje.
A kad smo kod sjemena to je pak posebna tema o kojoj bi se dalo pisati podosta obzirom da sve više postaje resurs broj 1.
U većini slučajeva u mesnoj industriji danas postoji veći dio prerađevina u vidu kobasica, salama pašteta i hrenovki koje su uglavnom nastaju od otpada. Sada opisivati od čega se točno rade nema smisla jer ma kako čudno zvučalo sve je to meso. Tako da je bolje ne razmišljati od čega se sastoji hamburger sve dok je ukusan. U onom trenutku kad uočimo dlaku ili sitnu kost počinju pitanja. I opet nema potrebe preispitivati niti osuđivati jer smo svjesni što jedemo i to je naš izbor. Da, uvijek biramo mi i uvijek jedemo ono što je dostupno a ne ono što najčešće želimo jesti a što bi trebalo biti kvalitetnije i prepoznatljivo. Tješimo se da je ukusno i da to ionaku jedu svi pa ne može biti loše.
Biti vegan ili vegetarijanac, mislim da to za čovjeka nije prirodno stanje. Pogledajmo prirodu pa ćemo vidjeti da biljojedi ne jedu meso, niti mesojedi isto izbjegavaju.
Uz konstantan porast broja ljudi i sve većom potražnjom za hranom , sve oskudnijim resursima našoj planeti predstoji teško razdoblje a sada se zove kanibalizam.
komentiraj (0) * ispiši * #
12
nedjelja
svibanj
2024
Armani odijelo
Kupio sam Armani odijelo
Malo usko ali cijelo
Pokazujem ga svima
Glavna sam faca
U kvartu mi nema
Nikog ni do lakta
Pozicija lijevo, pizicija desno
Što se više krećem više mi je tijesno
Nema veze boja, nema veze kroj
Armani odijelo to je izbor moj
Nosit ću ga danju, ali i po noći
Samo da me vide u kojoj sam moći
Svima nek se sviđa
Nek im sline cure
Armani je moja doza kulture
Čekam na kutu i nabio cvike
Naslonjen na haubu nalaktio ruke
Samo što mi curi ulje iz gitribe
Pazim ja na ulje da me ne zakapa
Radi druge rulje dok mi poza klapa
Armani, Armani dok te nije bilo
Nisam niti znao kolika sam faca
Ali sve u sve u svemu najača do sada
Idem ovim putem tjerati modu
Jer me uz Armani gledaju ko rođu
Neka pati masa i neka se tuži
Od kada ga nosim nitko me ne ruži
Vole ljudi pare i lijepa odijela
Samo nek je vesela ulica nam cijela
Živio Armani makar mrtav bio
Neka si ti sa mnom dok je život cio
komentiraj (0) * ispiši * #
Sustav
Što je sustav, više manje znaju svi, da li je to sustav upravljanja, vlasti, politike, potpuno nebitno. Sustav je ono nešto što nas drži i ne da nam izaći izvan granica koje su postavljene. Moramo znati da sustav postavljaju ljudi što je konstanta. Ono što nije konstanta je spoznaja da i kada odu ljudi koji su ga postavili on i dalje djeluje. Zašto tako funkcionira nitko točno ne zna ali se zna da je tako netko nekad postavio i da tako mora biti. Utječe na ponašanja, odluke a svakako i na živote.
U svakom sustavu ima zadovoljnih i nezadovoljnih. Nezadovoljni su oni koji bi nešto mijenjali a zadovljni su oni koje nosi voda i tako plutaju dok se ne nasade na neki greben ali se ti isti obično odgurnu i nastave plivati.
Na žalost oni koji plivaju kontra struje obično završe pod vodom i tek neki isplivaju.
Sustav nije živo biće, nije opipljiv a ipak ima moć. Moć igrati se s ljudskim sudbinama na način da ne preže za ničim što bi ga osujetilo već s jedinim ciljem samodržanja. Mnogi se pitaju zašto je tako, a odgovor je u biti jednostavan. Da bi se sutav održao mora postojati strah koji je sastavni dio svakog sustava. Ako sustav osjeti da strah od nametnutih obrazaca ponašanja popušta isti će ga pojačati nekima najčešće izmišljenim manevrom.
Uvijek moramo gledati na način da postoji sustav upravljanja, i to upravljanja ljudima. Kada sustav osjeti da se unutar sustava okuplja reakcija reagira spontano na najokrutniji način. Najčešće udara brzo i nenadano a najčešće udara najjače kako bi se ostali sljedbenici povukli a time poslali poruku drugima.
Nije ništa novo ali uvijek pali.
Naravno postoje pojedinci koji se suprotstave a to su oni koje nazivaju zviždačima. I opet svi znamo da su to obični ljudi koji ukažu na problem sustava koji je očit, o kojem svi šute , ali ni u kojem slučaju ne pobjeđuju. Bivaju zgaženi, poniženi i udaljeni a sve iz razloga jer misle ispravno, ali drugačije. Dakle, jedina istina je da pojedinac sustav ne može pobijediti koliko god imao argumenata.
Ovo ne znači da se isti ne može pobijediti, naravno da može, samo se onda više ne radi o pojedincu već o kritičnoj masi.
Masa može pobijediti sustav i vrlo često uspijeva. Kada uspije, onda ta ista masa postavlja novi, svoj sustav.
I opet nastaje sustav koji će imati akciju i reakciju i tako u nedogled.
Ukratko civilizacija nam uvijek nameće neka pravila, samo je pitanje koliko dugo ih pojedinac može i želi podnositi.
komentiraj (0) * ispiši * #
07
utorak
svibanj
2024
Eurosong
Ah opet bombardiranje Eurosongom. Dobro je, postoji niz godina a ni dan danas ne znam čemu to služi. Kao neko pjevačko natjecanje, a glasove daju sami sebi. Najčešće niti pjesma niti aranžman nisu bitni, bitno je da se događa.
Najbolje od svega je to što u svijetu ozbiljni izvođači zaobilaze ovu manifestciju kiča ali zato je kod nas otimačina. Čini mi se da nam je ovakvo nešto jako bitno čisto da nas vide da postojimo.
Uzmemo li u obzir da se glasovi dijele po ključu dobrih susjeda i nemaju veze s izvedbom sve je zapravo smiješno.
Između ostalog neki nisu ni sigurni zašto je Australija jedan od učesnika. Ah ti naivci, kako god bilo siguran sam da nikada neće biti pobjednici. Svakom je jasno da se neće dopustiti da se cirkus preseli iz Europe.
Uostalom, znaju li Australci da se takvo nešto uopće i događa.
Nisam neki stručnjak jer u stvari ne znam ništa bitno o ovom događanju osim da je to nešto u vezi ABBA-e. Fini neki ljudi u svemirskim odjelima, bar ih tako pamtim.
Ne znam u stvari da li je štetno gledati ovo ali znam da se kod nas gleda dosta baš kao nekad umjetničko klizanje. Klizanje posebno ističem jer to više nitko ne gleda, a zašto nije zastario Eurosong nemam pojma ali mi se čini da nam je nacija stara pa je zato još uvijek popularno.
Teško je raspravljati o ovome ali valja reći da je to u stvari bitan događaj koji će u staračke domove unijeti radost i veselje. Ako mislite da su starački domovi ona mjesta gdje većina protjera svoje najbliže, razmislite malo.
komentiraj (0) * ispiši * #
06
ponedjeljak
svibanj
2024
Problem
Problem, ma kakav bio ne čini naš cijeli život. Važno je da se promijeni perspektiva iz koje promatramo svoj trenutačni položaj.
Ljudi sami mogu puno učiniti da se oslobode bilo kojeg stanja koje im ne odgovara.
Odmor i stanka nužni su i mozgu, jednako kao tijelu. Zato ne treba propuštati aktivnosti koje nas opuštaju i čine nam ugodu. Nekomu je to slušanje glazbe, nekome šetnja, već što koga opušta. Uz stav da je sve prolazno, pa i najveći problem ili gubitak, život je puno jednostavniji. Pa čak i kad je riječ o najstrašnijem događaju a to je smrt.
Danas se možda živi zanimljivije, ali i kompliciranije te gotovo da nema osobe kojoj se ne događaju ovakvi povremeni zastoji. Možda zvuči kao utjeha ali je samo sve to dio života koji nam povremeno pokaže da svijet nije savršeno mjesto
Najvažnije od svega za zdravlje je ako imamo sreću raditi posao koji volimo. Jako važna pretpostavka dobrog psihičkog zdravlja jest i postavljanje granica. Ne smijemo nikomu dopustiti da nam diktira život. Nitko nije toliko vrijedan da bismo mu dopustili da nas stjera u kut. Međutim, druženje s drugima nešto je bez čega čovjek ne može, pogotovo kad se radi o pozitivnim ljudima.
Emocije su jako bitan dio, te ih nikako ne treba zatomljivati. Potisnuti tuga, ljutnja, razočaranje, strah ne nestaju, nego se gomilaju. Jednostavno čekaju priliku da iskoče a najčešće onda kada ih najmanje trebamo.
Stoga kad se mora, tugujmo a kad se mora veselino se do kraja jer nas to oslobađa i rasterećuje.
I onda kad misliš da ništa ne pomaže uzmi tabletu.
komentiraj (0) * ispiši * #
02
četvrtak
svibanj
2024
Što je Balkanac
Balkanac, čim izgovoriš misli počinju letjeti milion na sat razmišljajući kako u sekundi zamisliti ovakvu osobu. Obično zamišljamo primitivca tupog pogleda s čačkalicom u ustima, nedefinirane odjeće i uglavnom vozi BMV. Da , opis je približan ali svakome s ovih prostora postaje jasno o kakvim likovima se radi.
Najčešće ovakvi likovi imaju vrlo jasnu ambiciju postati vrhunski pjevač narodnjaka. Takvi tipovi obično pjevače lakih zabavnih nota nazivaju pederima, a rokere i metalce drogerašima.
Dio sa hip hopom, repon i ostalim kategorijama glazbe čak niti ne pokušavaju shvatiti jer im je to tabu.
Klasika, pustimo sad to teško je to prepričati.
U svojim nastojanjima da svladaju pjevačko umjeće najčešće pjevuše u ugodnoj radnoj atmosferi ili u kupatilu dok se spremaju za subotnji izlazak. Kad shvate da su spremni za javni nastup to najčešće ostvare mrtvi pijani otimajići mikrofon na nekoj svadbi. Osim što pokvare ugođaj gostima ostaju u uvjerenju da su ostvarili svoj maksimum i slijedećih 15 dana pitaju sve redom da li su gledali cd sa svadbe.
U stvari danas i nisu tako profinjeni kao u neka davna vremena bijelih čarapa, zlatnog sata, zlatnog zuba i hlača na crtu. Ipak nešto slabija prezentacija danas se nadomješta profinjenim ukusom. Ovdje govorimo o pićima od kojih najčešće konzumiraju viski. Rakiju zaobilaze jer je viski statusni simbol. Obično se naručuje u lokalnim krčmama kako bi se prikazali za njih svjetski maniri. Šampanjce obično izbjegavaju. Nakon što odrade pokaznu vježbu s viskijem prelaze na pivo. Tu se obično razlikuju po tome tko može bocu piva otvoriti zubima a tko može pola litre ispiti na ex. Obično su oni što kidaju čepove zubima glavne face sve dok sa ranim tridesetim ne izgube većinu zuba.
Osnovna značajka je ta da moderna tehnologija i znanost ne uspjevaju objasniti ovaj fenomen. U stvari nitko i ne pokušava objasniti ovakav način života obzorom da se ovakav stil života ne unaprijeđuje već duži vremenski period zadržava autohtonost izvedbe.
P.S. ako ste mislili da sam zaboravio vino, vino ne piju jer uglavnom nemaju naviku, pa zaborave naručiti.
komentiraj (0) * ispiši * #
23
utorak
travanj
2024
Vrijeme
Vrijeme je jedna od kategorija koja nam uvijek nedostaje. Neki pametni ljudi su odavno rekli da u životu sve možeš nadoknaditi osim vremena. Ta kategorija kod svakog izaziva drugačije osjećaje. Nekima je nebitno, nekima nije ali nitko danas ne negira postojanje vremena.
E tu smo, čak ima i onih koji tvrde da je uvijek sada te da je vrijeme izmišljeno čisto radi usporedbe nečega s nečim.
U nastojanju da se pokuša upravljati vremenom nismo daleko stigli osim da pomaknemo sat , jedan sat naprijed i jedan sat nazad. Stvarno revolucionarno a u konačnici krajnje beskorisno.
Uzmimo na primjer vinsku mušicu. Ona živi 24 sata, čovjek nekih 80 godina. Ne znamo ali pretpostavljamo da ta ista mušica svoj životni vijek osjeća kao da proživi 80 ljudskih godina. Da li je to tako možemo samo pretpostavljati. Ako je stvarno tako onda naše poimanje vremena nema smisla jer nije univerzalno mjerilo.
No dobro, sad kad smo počeli mjeriti vrijeme izmislili smo sat. Sat nam diktira sve za vrijeme naše svijesti. Kada spavamo, vrijeme nije prisutno, čak bismo reki da stoji. Taj dio u kojem ne možemo kontrolirati vrijeme niti ono nas je praktički procjep u stanju svijesti u kratkom periodu. No uzmemo li u obzir da barem trećinu žovota prespavamo zapravo trećina života i ne postoji u vremenu.
Samo mjerenje vremena je opet dobro došlo proizvođačima satova koji su se uvijek natjecali čiji sat je točniji. Da, ali pitanje je s čim su dokazivali točnost odnosno koja je polazišna točka za mjerenje vremena. U principu i najveći proizvođači satova nisu niti bili svjesni da su prodavali uređaje koji nisu točni ali su se jednostavno nametnuli te im se vjerovalo.
Tako na primjer ručni sat danas predstavlja modni dodatak ne zato što je točan, već zato što je napravljen od skupih materijala a to mu je kada sagledamo sve, i jedina svrha.
komentiraj (0) * ispiši * #
Svijet oko nas
Nema ničega na svijetu toliko važnog od nas samih. Biti i osjećati život nema cijenu. Te naoko male stvari ljudi najčešće pojednostavljuju i prihvaćaju kao nešto svakodnevno i obično.
Ovo sve se događa do renutka u kojem se moramo suočiti s potrebom žrtve. Žrtva roditelja za djecu, partnera , prijatelja za nekog drugog predstavlja neuobičajeni postupak jedinke u odnosu na samodržanje. Premda su ljudi uglavnom sebična bića uvijek i nanovo se oduševljavamo kada daju sebe za nekog drugog.
Jasno je zašto se uvijek čudimo, a to je samo zato što to u osnovi nije prirodni proces. Na žalost, najčešće u svom oduševljenju ljudi istovremeno u sebi zaziru od ovakvih posupaka i ne nalaze se u njima a sve iz razloga što u prvom redu misle na sebe. Prozvati to sebičnim ne stoji.
Sebičnost, taj prirodni opis ljudskog stanja koji drugi osuđuju nije ništa drugo nego obično licemjerje. Govoriti o nekome da je sebičan i da je dužan dijeliti i pomagati drugima je netočno a i nepotrebno. Nikakva pravednost niti dobrota nije neka zakonska norma ili obaveza a pogotovo potreba, već slobodna volja koju ćemo ili nećemo primjeniti.
U ovom svijetu danas moralisti najčešće posrću i nikoga nije briga, uglavnom ponosni, s uzdignutim čelom za postignuta djela za koja nemaju stvarna i iskrena priznanja.
Biti svjestan ovog stanja i nužnost nametanja potrebe za pomaganjem drugima vodi ka nekim drugim vrijednostima iz kojih su proizašle strukture mraka i pohlepe koja ne prestaje, a danas se to zove vjera.
komentiraj (0) * ispiši * #
