Živjeti normalan život

Prečestim razmišljanjem o proslosti se uglavnom smanjuje koncentracija na sadašnjost. Nije lako odrediti važnost onih odluka za koje nismo baš sigurni kako bi izgledao postupak izvedbe.

Nekakav barem djelomičan optimizam, koji mozda i nije toliko realan, je ipak bolji od neke neodređenosti koja je ipak nekako bliže umjerenom pesimizmu nego umjerenom optimizmu. Neodredređenost i neodlučnost je nešto što nas može uništiti. Donositi odluke, pa makar i krive, znači živjeti.

Život je po mom mišljenju takav da treba ponekad i riskirati, i mijenjati nesto što ponekad nije dobro, no ako je promjena previse zahtjevna, opet treba malo stati na loptu i pogledati iz više kuteva one bitnije ideje koje su i realnije za ostvariti.

Ako se pod normalan misli prosječan, srednji, u ravnoteži. Živjeti normalan život je najteža stvar na svijetu, smatram da je to nemoguće, i nitko još nije i niti vjerujem da hoće živjeti normalan život.

Ali svi želimo takav život, a to koliko smo karakterno jaki i koliko znamo filtrirati negativno, utječe na naš krajnji dojam o tome koliko nam je život blizu toj iluzornoj sferi.
Ako se pod normalanim životom smatra život određen formalnim normama (obično licemjernim), onda je to nešto poprilično dosadno i praznjikavo a bome i dosta rijetko. Stvari stoje malo bolje ako se pod time smatra život u trbuhu gausove krivulje jer većina ljudi se ne drži normi. No ako se pod time smatraju životi svih koliko toliko duševno i tjelesno zdravih ljudi, onda je velika većina života posve normalna. Ja se vodim ovim posljednjim određenjem. što bi se čovjeku moglo desiti, mislim hajd, većina nas manje više je "normalna", u smislu- nikad nećemo dobit jackpot na lottu, nikad nećemo bit slavni i bogati, završili smo neku školu i radimo neki poso ili tražimo neki posao, vjenčat ćemo se i imat djecu, pola nas će se razvesti, obolit ćemo tu i tamo od neke bolesti, s nekim ljudima ćemo se slagat, s nekima ne i tako.
A nenormalnim ljudi možda smatraju život nekog drogeraša, psihičkog bolesnika, ubojice, mafijaša, ludog umjetnika, avanturista i sl. nenormalno može bit itekako zanimljivo i lijepo.
Ja da imam 5,6 života kojih ću se sjećati u jednom bi sigurno probao biti drogeraš i uličar, da vidim kak je to, u nekom drugom možda i ubojica, da vidim kako je to.

Kada imaš stalan posao sa redovitom plaćom , imaš svoj stan i auto. Možeš bez problema poplatiti režije, imaš za hranu svaki mj, imaš i za mc shit svaki tjedan, a opet imaš i za sebe sa strane. Poneki koncert, izlazak van, rođendani, odlazak u izlet i tako to. Govorim za opciju van RH, jer to je nemoguće u RH. E to su zapravo one bitne stvari koje naše živote čine nesigurnim i nenormalnim. Dakle u našem slučaju nas određuje prokleti sustav.

Normalan život je prvenstveno definiran vremenom, geografskim položajem i atmosferom društva koja trenutno vlada.
Onako kako se ponaša većina to je danas prihvaćeno kao normalno.Normalnost je nekakva nestabilna norma koja može varirati od ekstrema do ekstrema a na nama je da prepoznamo pripadamo li u tom trenutku tamo ili ne.

Upravo zato što ne postoji definicija normalnosti, pa tako i normalnog života teško da ćemo se dogovoriti oko tog pitanja.

Nekome je normalno nakon 8 sati radnog vremena sjesti u fotelju i s pivom u ruci gledati tv i pokušati voditi koliko toliko miran život. Nekome je normalno skakati s padobranom i penjati se na vrhove planina.

A pokušati sažeti normalnost bi bilo težiti ispunjenju nekih vlastitih (obiteljskih) želja i ambicija što ne bi ugrožavalo drugog, a opet da ne odskače od nekakvih društvenih i moralnih normi ponašanja.

Da bi se izbjeglo subjektivan pristup da je normalno što je nama samima normalno, normalnost mora biti uvjetovana smislenošću a smislenost ima uporište u racionalnosti što onda normalnost čini objektivnom.
Istina je da nismo isključivo racionalna bića već je u nama prisutna i iracionalna komponenta ali dok god prevladava racionalni dio naše prirode takvo ponašanje i život je normalan , kad iracionalna komponenta prevlada tada je takav život nenormalan.

Ako je normalnost pitanje mjere onda cijeli svijet nije normalan.
Šta je uopće normalno? Kako definirati normalno, koja je bit normalnoga, što čini normalno normalnim i sl. Ja pojma nemam što, iako paradoksalno prepoznajem normalno, a u isto vrijeme ne znam što je normalno. Proturječim samom sebi. Ono što mene zanima je što je odista normalno, šta je to što čini život normalnim?
Pojma nemam.