Danas me je stiglo jutro. Otvorio sam vidike u smislu postojanja. Savio sam tijelo prema nogama koje su krenule prema komandi stanja svijesti. Uronio sam u vodu, svjesno potisnuo kemikaliju na tijelo te je saprao u odvod koji je odnosi prema nepoznatoj lokaciji.
Stavljam tkaninu na mokro tijelo i ubijam posljednje kapi vode. Uspio sam, sve je nestalo, stavljam tkanine na tijelo koje štite moju intimu. Obložen tkaninom hrlim ka stolu. Uzimam hranu, uguram je u tijelo koje zadovoljno treperi. Svijam se prema šalici, vonjam kavu, koju slijevam po hrani što godi psihi više ngo tijelu. Uzdižem se očima prema pokazivaču vremena, usklađujem se sa potrebnim nekoliko puta dok ne stigne tren. Tad u hipu uzdižem tijelo koje se gura prema izlazu. Izlazim, hodam, prolaze drugi ljudi. Nemam želje napeti glasnice za komunikaciju ali ljudi zovu mame, ja se glasam. Svi se glasaju i tako do uzmaka, dok ne nestanu. Lakše je gledam sam, ništa mi ne odvlači pogled, hodam penjem se. Tijelo je stiglo, udobno se smjestilo, čeka druge ljude...dolaze, puno ih dolazi...ja sam na poslu...tijelo se trza, gubi lakoću, nemir, koči.
Savijen, skrušen, otvarajući usta nužno, grčeći prste udarajući po tipkama doživljavam metamorfozu. To nisam ja, ja sam slobodan, nesputan, otvoren. Sto se događa zar me ovo mijennja.
Ne, ne želim ovo, tijelo je moje , ne dam ga nikome pustite me iz okova, bježimo, bježimo daleko ili puzimo prema sebi al nađimo sebe.
Uzeo sam se i odgmizao, odkoračao prema svjetlu, završio dan. Čeka me novi, isti, neprijatan a ja i dalje puzim ne mogu skočiti a dani se nižu.
Post je objavljen 20.05.2024. u 20:08 sati.