KRAJ JEDNE ERE iliti ode sve u prah i pepeo
Dok sam pila bijeli čaj od vilinih biljaka i razgovarala s mogućim klijentom, stigla mi je pošta.
Omotnica bijele boje, izazivala je upečatljivim crvenim slovima. Oblio me neki znoj. Nisam znala zašto. Loš predosjećaj nagnao me da prekinem razgovor s gospodinom Nosom, kako je spomenutom klijentu bilo prezime.
"Pozor! Pozor!" , počinjao je tekst, otiskan debelim crnim slovima. Font, pa valjda 18!
"Zgrada u kojoj živite je prestara i zbog nepovoljnih uvjeta od strane uprave i države
naređeno je (rok do 1. ožujka) da se iselite.
1. ožujka, točno u dvanaest sati, po centralnom europskom vremenu, rušimo zgradu. Odluka stupa na snagu i konačna je.
Što prije napustite Vaše cijenjene stanove, jer u suprotnom bi moglo sve biti pogubno.
Za izgubljene i ostavljene stvari ne odgovaramo.
Imate vremena do kraja tjedna sve skupiti da ne bude uzalud.
S poštovanjem,
Uprava zgrade"
Bila sam jako šokirana i nesretna.
Nisam znala koliko.
Ja neuništiva Anjeta, toliko uspomena sam tu ostavila, toliko priča pročitala, doživjela.
Hvala dragi blogeri što ste čitali moje rijetke tekstove, priče i pokušaje priča.
Što ste mi se uvijek vraćali, bez obzira na česta odsutstva
Hvala!
Vaša I.
(Agneza, Agneza Katarič Petrojevna, Mina, Medo i Tanjuška i lickavi Legolas)
I čitamo se negdje drugdje...(Recite mi gdje ste, da se ne izgubim u internetskim bespućima)
Hvala ti blog.hr što si mi bio podrška sve ove godine dok sam ispisivala dogodovštine mojih luckastih likova.
A sad Adio
