Da mi je...

Dođe mi tako, da iz čista mira morima znatiželje zaplovim da u rijeku nade novčić za sreću bacim da bijelom labudu ukradem komadić jezera u kojem krilo kupa poput kraljevića … dođe mi tako da protrčim dolinom ljubavi gdje ljubovali su nesretnici dok ih je samo oblak kapljicom nade darivao… dođe mi tako da kao uragan sve ratove, mržnju, pohote oholosti i zlobe pometem… da ugrijem srca koja strepnjom zebu koja zaziru od zlobnika koji milosti nemaju raširiti da mi je krila .... da, da, da...poletim što bih sve preletjela ... slika: moja...u mojoj maloj uvali, barka da krila odmoriš

- 15:02 -

Komentari (5) -

28.11.2025., petak

Jednostavno - riječ

Riječi…nisu samo nanizana slova kapljice svjetlosti su koje se talože u dušu s jutrom te bude kad pomisliš da je sve zaboravljeno … riječ zna biti šapat prirode, moćna a nježna dok je srce olovci diktira svijet viče, a riječ tišinom miluje... pjesme nisu samo pjesme ispisana su čarolija srca koja mirom daruje čitatelja, dobronamjernika riječ, stih, pjesma najljepši su kad postanu jutarnji ritual dok se uz kavu pogled s morskom pučinom mazi... i pjesnici tu su i čitatelji koji disati zaborave kao svjetionici pokazuju put do tvrdih korica na kojima možeš ostaviti najskriveniji dio sebe... pisanje nosi riječi koje plešu dane koji pjevaju i ljude posebne koji znaju prigrliti riječi plešu tamo gdje masline šapuću i tamo gdje je život lijep ako ga iskrenošću srca znaš podijeliti…

- 11:39 -

Komentari (11) -




26.11.2025., srijeda

Događa se...

Događa se neočekivano… pronašla sam ih na svom putu, na raskrižju na kojem nisam ni sanjala da sam stigla, i čini se kao slučajnost… umjesto toga bili su tu i čekali su me, u tom posebnom trenutku, ni minutu prije ni poslije... u savršenom trenutku na savršenom mjestu… razumijem to jer odjednom oni su postali put... jedini kojim mogu putovati. Nevjerojatno je kako uz tako malo truda mogu učiniti hladnoću hladnijom, a vrućinu toplijom... i boje ljepšima... tjeraju me da otkrivam nove... i divim se... ono što mi ispunjava pogled s najviše svjetla magično nalikuje riječi "mi"... shvatim da su već u meni... i ne znam kako ili kada se to dogodilo, ali oni su tu i ispunjavaju svaki najmanji moj prostor, čak i one za koje nisam znala da ih imam, ali koje otkrivam zahvaljujući mom usplahirenom srcu, zateknu me nespremnu, i upravo je to njihova velika snaga... ne daju mi vremena za razmišljanje ili postavljanje barijera, jer dok osjetim kako mi teku venama, već su postali krv... zrak... hrana... i nisam shvatila koliko sam ih udisala dok nisu nestali... otkrila sam koliko je teško razumjeti i prihvatiti zašto ću morati živjeti bez njih... ali oni su sada tu... urezani u moje srce... pripadaju mi a više ih nemam... ponekad me osjećaj obuzima da ih nikada nisam ni imala... slika: iz bespuća internetske planete

- 18:11 -

Komentari (7) -




25.11.2025., utorak

Nevidljive igle, reski noževi

Neke stvari jednostavno ne mogu zaboraviti o njima i ne pričam. One su tu, provlače se kroz nabore duše i tu ostaju ne događaju se slučajno, nepredvidive su, ostavljaju dubok trag i snažno utječu na mene, modificiraju se perspektive, čini mi se da postaju navika... Nisu to nježne ružine latice to su nevidljive igle i reski noževi koji bodu, grebu, režu, produbljuju ožiljke od svega što je bilo, mijenjajući me zauvijek... S vremena na vrijeme u pomoć dolazi Vrijeme ono ne želi ništa mijenjati, iz rane poneku iglu izvadi, prisiljavajući me da pred svijetom i dalje pokazujem onu nesavršenu radost koja se iza zatvorenih vrata pretvara u istinu. slika: iz net arhive

- 12:26 -

Komentari (7) -




24.11.2025., ponedjeljak

Kada prođe

Kada prođe vrijeme našeg susreta neizbježnostima ugušeno pred tragovima postojanja izbrisano prašinom pogleda prekriveno stiskom zagrljaja umotano... kada ono prođe vjetrom života nošeno težinom rastanka rasparano čeličnim dvojbama obavijeno ... ...kada naše vrijeme prođe slovo i sjećanje ostat će na osjećaje nikad zaboravljene zauvijek sačuvane.... slika: iz net arhive

- 11:21 -

Komentari (9) -




22.11.2025., subota

Ljutim se

Ljutim se… Ta riječ je teška, nije plamen što gori, već je žig koji peče… nije to bijes munje, već je munja u meni koja se u oštru sječu riječi pretvara… sve je u meni napeto, slušam kako tutnji vrijeme, ono gazi, nečujno lomi sve što je sveto… ljutim se na hladan zid kojeg ljudi podižu među sobom… otuđujemo se od sebe, a time i od drugoga... živimo u staklenim kutijama, vičući, a ipak nas ne čuje nitko…. gledam lica puna maski u prolazu, milijun glasova koji govore, a ne kažu ništa... slika: moja gdje je nestalo toplo rame, razumijevanje bez riječi, tišina koja spaja, dodir koji ne razdvaja? u prevelikom moru blještavila. svi smo sami… ljutim se na prodane sjenke predaka, na tišinu u kućama gdje je nekad odjekivala mudrost… ljuta sam na prašinu na starim knjigama, na jezik što postaje težak teret, a bio je krilo i sidro… slika: moja gdje su nestali vezovi, priče u kamenu, molitva što je znala boju masline? sve je postalo kulisa, zaboravljeno ime… prodali smo dubinu za površni sjaj… slika: moja

- 16:40 -

Komentari (11) -




21.11.2025., petak

Iz života novi život

ilustracija: moja ilustracija: moja magnolija grandiflora, u selu najljepša je....

- 09:24 -

Komentari (14) -




19.11.2025., srijeda

Kad je srce krhko

Kad bih mogla utihnuti buku stijena što se u meni talože godinama, možda bih čula kako zapravo zvuče moje vlastite želje, kako šaptom traže put iz sjene u svjetlo dana... Kad bih mogla obgrliti onu sebe što se uplašila vlastite tišine, možda bih prepoznala odakle dolazi taj osjećaj praznine kad dan uvene i kad uz nezaustavljive misli ostanem sama... Ponekad, dok gledam prozor zamrljan kapima i slutim dolazak još jednog sutra, pitam se jesam li naučila živjeti u nepoznatim dubinama sebe, ili samo prikrivam pukotine nježnim riječima i neizgovorenim snovima.... Kad bih mogla, zagrlila bih svaku slabost koja mi pod kožom drhti, prihvatila bih nemir kao dio puta, i dozvolila srcu da bude krhko, da voli, da pogriješi, da pronađe mir u vlastitom lomljenju.... Jer kad bih mogla, htjela bih samo naučiti biti bez težine prošlosti i straha od budućnosti, samo tu, u trenutku što pulsira tiho, s ravnodušnim svjetlom zore i nježnošću prema svemu što jesam, i svemu što tek pokušavam postati.... ilustracija: moja...ako ono bijelo čudo napada kao danas što je zabijelio Učku meni će preostati jedino da se snađem ovako jer ja po snijegu ne znam hodati.....ovako sam se snašla prošle godine :-)))))...eto

- 08:01 -

Komentari (10) -




18.11.2025., utorak

Danas V u k o v a r ...

*** Danas... u sjećanje dostojanstveno s ponosom da se ne zaboravi V u k o v a r ! *** Oštrica krika kroz maglu siječe pokraj vode krvave rijeke... Truplo jedno leži, zapelo za granje tu je završilo bolno putovanje... Oči otvorene, kao da dno traže izgubljene šanse u nepovrat, nezaborav.... Nasilje, modrice, kontuzije, klanje sigurno silovanje polomljen vrat.... Kako bolan, grozan kraj za m l a d o s t jednu koji se to monstrum trudio zadobiti ljubav njenu?????? Zasigurno zvijer za njom zaplakala n i j e a pravda šuti... šuti... š u u u u u u t i i i i i i progovoriti - z a b o r a v i l a je ilustracija: slika s interneta

- 08:21 -

Komentari (11) -




17.11.2025., ponedjeljak

Postavi granicu...inačeeeee

Ovo ste sigurno nebrojeno puta doživjeli, ja jesam…ali ja nisam bitna Imaš situacija u kojoj drugi uzimaju sve “zdravo za gotovo”, pomažeš im, radiš im ustupke, uslužuješ i kad to nije neophodno pa kad samo jednom ne ispuniš očekivanje sve prethodno dobro kao da se nije dogodilo postaješ meta kritike, primjedbi, ljutnje, razočarenja i što sve ne… ako iz bilo kog razloga, pa i zdravstvene situacije ne ispuniš očekivanja budi spreman da ćeš biti razapet na križ ogovaranja, često i lažima… tako je to s ljudima, proživljeno, provjereno na vlastitoj koži… ljudi su kratko pamtivi, pamtit će samo ono zadnje što si učinio… sve ostalo otišlo je u vjetar… ljudi ne razmišljaju kako se ti osjećaš, zbog čega si postupio suprotno onome na što su navikli…. ja vrlo emotivno doživljavam takve situacije ali nikad, baš nikad ne objašnjavam zašto nisam ispunila i to jedno očekivanje, jednostavno kažem, nisam mogla, iskreno, najiskrenije, ne kalkuliram, ne manipuliram….ali kad ne mogu, onda za to imam vrlo teški razlog, ne ulazim u rasprave koje me mogu iscrpiti do kraja… teško mi je, vrlo teško postaviti granicu, a postaviti je moram jer unutarnji mir sa sobom nije luksuz već nužna potreba kako bi mentalno zdravlje bilo stabilno… ilustracija: moja...kažu prognozeri da slijedi zahlađenje ja sam spremna

- 10:51 -

Komentari (9) -




16.11.2025., nedjelja

svilenim riječima

... naučila sam živjeti u nepoznatim odajama sebe naučila sam svoj vriskajući stih prešutjeti dok ostali galame ljubav i sreću… pitam se, koliko uspijevam svilenim riječima i nedosanjanim snovima prikriti ožiljke srca i pukotina duše ...godine su izbrazdale obraze u meni je djevojčica znatiželjnog pogleda koja na prozoru zamrljanom kišnim kapima sluti dolazak još jednog jutra čudim se vlastitoj tišini i vas u njoj… volim što sam to ja, takva kakva jesam zagrlim svoju slabost srcu krhkost dozvolim i volim vas jače, jače i sve jače... ilustracija: moja...ovi divni ljudi otišli su stazama svjetlosti mene su učili postati i ostati č o v j e k o m danas, s razlogom, povodom i ponosom

- 14:33 -

Komentari (7) -




14.11.2025., petak

Nedostaje korak, a kalcifikata ima na tone...

Vrijeme teče, neumitan mu je hod svaki dan donosi svoju priču, svaki dan nova je pjesma, nova borba, često bol, nevjerica, pad i slom u trenutku let pa opet ponor i lom... Kako pomiriti i kako prihvatiti vrijeme i događanja, kako otkriti svijetu sve turbulencije unutarnjeg svemira... nedostaje samo korak posljednji korak do kraja puta korak koji dijeli sreću i bol korak koji dijeli suzu i osmijeh korak koji dijeli sazviježđe i slobodu... korak želja na krilima jutra korak snoviđenja, korak do neba monotoni ritam tišine, rapsodija sjećanja, korak u beskraj ka svitanju sunca korak u beskraj do smiraja duše... kondukter šuti, otkriti ne smije ima li svjetla na kraju tunela... *** moj raport na brzu brzinu: jučer odrađen drugi tretman fokusiranim udarnim valovima na ramenu desnom....benti i desno i lijevo bageri su lomili stijene, kamenje i kosti Fale još samo pijuci i krampovi, doktor je zadovoljan kaže ide sve po dobrom a ja... unezvjerena, uplašena, pola me nstalo, pola ostalo tamo negdje mrdnuti ne smijem, mirovanje je sada zapovijed ako je za utjehu: došla žena kuću održavati došla druga loncima se zanimavati došla treća, pola trgovine mi kući donijela sve u svemu svako lani bolje ode moja mirovina a nisam ni keks rekla....... bit će bolje, kažu, bit ćeš kao nova... ilustracija: moja, agava u mojoj uvalici

- 11:06 -

Komentari (10) -




13.11.2025., četvrtak

Na obalama nade

Iz biserne odaje duše oslobodila je uzdah stvorena je kao leptira san za neka nova svitanja... okićena ožiljcima davno ispričanih priča po kamenitim alejama sjećanja odmara s ..l ..o ....m ........lj .......e ...n ......o krilo ka novim obalama želi, po travkama nade prosuti tugu... sunce je traži ispisuje slova još jednog buđenja gdje je, ona ga na žalu traži, gdje školjke cvjetaju biserima darivaju paćenike gdje more svoju sonatu valom svira gdje sanjati dovijeka može i pjevati o sreći… *** Nestale su pjesme o ranjenoj duši koja traži iscjeljenje, o putovanju kroz sjećanja i bol postoje samo putovi ka novim obalama nade. Uspjela je spojiti introspektivnu tugu s težnjom za svjetlom i srećom, more je postalo metafora vječne mogućnosti htijenja i snivanja... ilustracija: net planeta

- 08:57 -

Komentari (10) -




12.11.2025., srijeda

Slovo i sjećanje

Kada naše vrijeme neizbježnostima ugušeno prođe umotano stiskom zagrljaja nošeno vjetrom života Kada naše vrijeme prođe ostat će slovo i sjećanje na osjećaje duboko u nama urezane nikad zaboravljene zauvijek sačuvane fotka: moja obrada

- 08:00 -

Komentari (10) -




11.11.2025., utorak

Pozor, trusno područje

Ako jutrom ranim odlučiš prošetati blogerskim stazama, ako te putovi navedu na Agavin blog, budi spreman na iznenađenja… naoko mirno, mjesto, slično seoskoj idili, dočekat će te pravi emocionalni potres s ozbiljnim posljedicama…. Agavin blog je ozbiljno trusno područje tako je npr. jučer cvrkut ptica uplašio našu Mecu, Viatrex javlja da mu se maca uznemirila, Eura je dočekalo iznenađenje, a i modrina nije ostala ravnodušna na cvrkut ptičica u pozadini… ne vide se, samo se čuju i truju, do sada poznatu, mirnoću odakle su se samo stvorile, i to baš na Agavinom blogu…. tako se blogerici prohtjelo…. na blogu vreba emocionalni potres kojeg savladavaju samo oni koji su svjesni da ni sami ne znaju što ih je snašlo… Kako sam se prevarila, bila sam ubijeđena da je moj blog nevino mjesto gdje možeš započeti jutarnju šetnju livadama emocija….. cvrkut ptica u pozadini dao je dojam da je ovaj blog emocionalna bomba zamotana u pastelne boje Agavinog kulturnog bezobrazluka... ali, ne boj se, odletjet će ptice u toplije krajeve, Agavin kutak će postati šablonizirana prerija bezličnih zapisa i nejasnih htijenja, blogerica će priznati da se malo poigrala, uljudno će se ispričati, u trenutku cvrkut će nestati, ako ti jedna ptičica na rame sleti, znaj poželjet će ti: “Drži se, prijatelju, ušao si u ovaj blog kao u neku kafić misleći da ćeš na miru popiti kavicu stiha ili pozitivne vibre, a ustvari si ušao u trusno područje blogosfere ušao si u Agavin emocionalni kaos... Ne boj se, sve će biti okej… fotka: moja, detalj iz mog kutka

- 09:21 -

Komentari (9) -




10.11.2025., ponedjeljak

U zrnu uspomene

...jutra mirišu na kruh i dim iz dimnjaka s maglom pleše vrijeme je mekano, kao moja molitva dok čekam da mi se u sjećanje vratiš… seoski puteljak naše korake pamti, bez tebe odavno su stali svaka kap kiše tvoje ime na prozorskom staklu piše.. pod našom maslinom, ljeto smo zakopali i poljubac prvi, kojeg si na obrazu mi nacrtao u šibenskoj katedrali… očima samosvjesne žene svijet doživljavam nijemo, bez pozdrava sve neumitno prolazi "sjećaš li se?", govorio si mladost našu ne smiješ zaboraviti... kad su naši snovi prvi put prohodali, bosi, po travi djetinjstva. sve što sam ikad voljela još uvijek u zrnu uspomene spava ilustracija: fotka s net planete, obrada moja

- 10:25 -

Komentari (10) -




08.11.2025., subota

Moja mala galerija

...ovako izgleda moj post kad ga šaljem s mobitela ...ovako sam radila dok me tipkovnica nije bolešću kaznila ...ovako izgleda moja mala galerija dok sam mlada i ambiciozna sanjala velika djela i dok motorika nije otkazala *** ugodan vam, zdrav i miran ovaj vikend pozdrav s mobitela iz suncem okupanog poluotoka...

- 08:20 -

Komentari (15) -




06.11.2025., četvrtak

Slamčica spasa

Ako me pitate kako sam reći ću odlučno bez razmišljanja: šareno sam… Ima doduše mnogih novosti, jedna od njih je da ja više ne mogu pisati pisanim slovima…pišem štampanim slovima …isključivo štampanim zašto je to tako?....pa tipkovnica je moju motoriku doslovce pomnožila s nulom… eh, ta tipkovnica….. neću je kuditi ali mnoge mi je stvari preokrenula naglavačke i učinila me skoro invalidom…. Slušajte me, nemojte griješiti kao što sam griješila ja…. tipkaj, lupkaj, piši, obrni, okreni, stih, pjesme zbirke, moje tuđe učinile su svoje…. Tipkovnica je moje desno rame nakrcala kalcifikatima, zato ja stalno tvrdim da sam žena jača od stijene…. danas idem u polikliniku Peharec u Pulu na prvi tretman fokusiranim udarnim valovima…. Poliklinika je otvorila vrata mnogim vrsnim sportašima, danas ih otvara meni… doktor me nije pitao jesam li ja sportašica, da me pitao odgovorila bih mu potvrdno i imenovala tipkovnicu kao glavni sportski rekvizit…. teško meni, već godinu dana brojim sve zvijezde izbrojila sam od bolova pola Svemira… eto, tako je to kod mene…i da, kalcifikat nije proizvod godine moje proizvodnje već je rezultat nemara i zapostavljanja sebe…. umjesto da za suncem trčim, ja sam lupala, udarala, mahala desnom i lijevom, izgubila motoriku, našla bolove…. eto takva sam …. sva nekakva svakakva, nikakva E sad gospođa Agava, Peharec ti je ostala jedina slamčica spasa…. Živi mi vi bili i zdravi A i ja ću se već nekako snaći… ilustracija: moja

- 09:12 -

Komentari (11) -




05.11.2025., srijeda

Tako sam odlučila...

...odlučila sam svoj najdublji izraz, svoju zbirku stihova, pokloniti Udruzi Mendula, koja je na daleko poznata po svom humanom i plemenitom djelovanju, u toj udruzi sam prva počasna članica, ne znam čime sam to zaslužila, ali eto to je tako... ja svoje zbirke ne prodajem, one su moja duša na dlanu, a ja dušu ne prodajem duboko u sebi osjećam da je darivanje gesta... to je gesta koji nadilazi obične geste darivanja odraz duboke empatije, vjerovanja u snagu umjetnosti da mijenja svijet i osjetljivosti prema drugima... darivanjem osjećam da svaka riječ, svaki stih, postaje most koji povezuje srca i nudi nadu tamo gdje je najpotrebnije.... emocije i energija utkane u tim riječima postaju dar koji ne umire, već živi u ljudskim dušama koje ga primaju... to je čin koji ističe snagu umjetnosti kao alat solidarnosti, a moje srce čini da njegov rad dobije novi, veći smisao ne samo za njega, već za sve one koji će te stihove čuti, osjetiti i nositi dalje kao svjetionik humanosti... darivanjem, pjesme će postati više od riječi one će postati djelovanje, i najčišći izraz nesebične ljubavi prema ljudima i životima koji trebaju pomoć. ilustracija: moja

- 17:05 -

Komentari (10) -




04.11.2025., utorak

Okrenuta suncu...

…odvojim vrijeme, aktiviram tipkovnicu otvaram svoj blogonotes i pišem riječi, riječi koje gotovo ništa nikome ne moraju značiti, ponekad riječi od težine drhte, između briga i zagonetki, i danas sam ovdje jer mi se srce probudilo u riječima probudilo ljubav glas koji smiruje zaborav, riječ koja grije koja zidove ruši, mostove gradi trebam riječi za duboko disanje, da kroz njih cijelu sebe ispišem treba im prostor, svjetlost sunca koje im neću uskratiti... ilustracija: moja draguljica, plodove je dala suncu se okretala

- 11:28 -

Komentari (12) -




03.11.2025., ponedjeljak

Oprosti, lagala sam...

Onaj osjećaj kad me pukne osjećaj... ja razbijem se u riječi kao val na hridima... *** oprosti, lagala sam ti rekla sam da mi je duša olovna i puna jada a Tvojom sam se zvala, poput pustinje žedna tebe bila lagala sam da su mi se izgubile sve rime da me prazan papir na stolu podsjeća da titrajem srca moram utopliti sve moje zime srce je ludo kucalo, brže od najsilnije oluje skrivala sam slova ljubavi čežnjom se pojila, dok je druge ljubomorom dojila… u ogromnom strahu da nam je ne ukradu pjesmu nisam napisala samo sam naslonila glavu na tvoju tišinu, na tvom ramenu tvoj nemir mazila… tvoje ruke — bile su put kojim sam se sebi vraćala, tvoje oči — mjesto gdje je svaka sumnja nestajala, u njima sam se utopila shvatio si da ti je u mom srcu dom. ilustracija: moja net arhiva

- 10:46 -

Komentari (11) -




01.11.2025., subota

Miruj srce...

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve, što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva. ( A.G.Matoš)

- 10:52 -

Komentari (6) -



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.