Događa se...

Događa se neočekivano… pronašla sam ih na svom putu, na raskrižju na kojem nisam ni sanjala da sam stigla, i čini se kao slučajnost… umjesto toga bili su tu i čekali su me, u tom posebnom trenutku, ni minutu prije ni poslije... u savršenom trenutku na savršenom mjestu… razumijem to jer odjednom oni su postali put... jedini kojim mogu putovati. Nevjerojatno je kako uz tako malo truda mogu učiniti hladnoću hladnijom, a vrućinu toplijom... i boje ljepšima... tjeraju me da otkrivam nove... i divim se... ono što mi ispunjava pogled s najviše svjetla magično nalikuje riječi "mi"... shvatim da su već u meni... i ne znam kako ili kada se to dogodilo, ali oni su tu i ispunjavaju svaki najmanji moj prostor, čak i one za koje nisam znala da ih imam, ali koje otkrivam zahvaljujući mom usplahirenom srcu, zateknu me nespremnu, i upravo je to njihova velika snaga... ne daju mi vremena za razmišljanje ili postavljanje barijera, jer dok osjetim kako mi teku venama, već su postali krv... zrak... hrana... i nisam shvatila koliko sam ih udisala dok nisu nestali... otkrila sam koliko je teško razumjeti i prihvatiti zašto ću morati živjeti bez njih... ali oni su sada tu... urezani u moje srce... pripadaju mi a više ih nemam... ponekad me osjećaj obuzima da ih nikada nisam ni imala... slika: iz bespuća internetske planete

- 18:11 -

Komentari (7) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.