Ljutim se

Ljutim se… Ta riječ je teška, nije plamen što gori, već je žig koji peče… nije to bijes munje, već je munja u meni koja se u oštru sječu riječi pretvara… sve je u meni napeto, slušam kako tutnji vrijeme, ono gazi, nečujno lomi sve što je sveto… ljutim se na hladan zid kojeg ljudi podižu među sobom… otuđujemo se od sebe, a time i od drugoga... živimo u staklenim kutijama, vičući, a ipak nas ne čuje nitko…. gledam lica puna maski u prolazu, milijun glasova koji govore, a ne kažu ništa... slika: moja gdje je nestalo toplo rame, razumijevanje bez riječi, tišina koja spaja, dodir koji ne razdvaja? u prevelikom moru blještavila. svi smo sami… ljutim se na prodane sjenke predaka, na tišinu u kućama gdje je nekad odjekivala mudrost… ljuta sam na prašinu na starim knjigama, na jezik što postaje težak teret, a bio je krilo i sidro… slika: moja gdje su nestali vezovi, priče u kamenu, molitva što je znala boju masline? sve je postalo kulisa, zaboravljeno ime… prodali smo dubinu za površni sjaj… slika: moja

- 16:40 -

Komentari (11) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.