Kad je srce krhko

Kad bih mogla utihnuti buku stijena što se u meni talože godinama, možda bih čula kako zapravo zvuče moje vlastite želje, kako šaptom traže put iz sjene u svjetlo dana... Kad bih mogla obgrliti onu sebe što se uplašila vlastite tišine, možda bih prepoznala odakle dolazi taj osjećaj praznine kad dan uvene i kad uz nezaustavljive misli ostanem sama... Ponekad, dok gledam prozor zamrljan kapima i slutim dolazak još jednog sutra, pitam se jesam li naučila živjeti u nepoznatim dubinama sebe, ili samo prikrivam pukotine nježnim riječima i neizgovorenim snovima.... Kad bih mogla, zagrlila bih svaku slabost koja mi pod kožom drhti, prihvatila bih nemir kao dio puta, i dozvolila srcu da bude krhko, da voli, da pogriješi, da pronađe mir u vlastitom lomljenju.... Jer kad bih mogla, htjela bih samo naučiti biti bez težine prošlosti i straha od budućnosti, samo tu, u trenutku što pulsira tiho, s ravnodušnim svjetlom zore i nježnošću prema svemu što jesam, i svemu što tek pokušavam postati.... ilustracija: moja...ako ono bijelo čudo napada kao danas što je zabijelio Učku meni će preostati jedino da se snađem ovako jer ja po snijegu ne znam hodati.....ovako sam se snašla prošle godine :-)))))...eto

- 08:01 -

Komentari (10) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.