Walking with Satie

nedjelja, 30.07.2006.

Vuelvo Al Este

Podsjećaš me na ulice grada u kojem želim živjeti,
a kojeg sam izmislila kad mi je bilo 7.

U nedostajanju omekšavam rubove pločnika
i crtam akvarele tvojih dodira
jer nedostaješ mi
u pokretu kojim ovlaš dodirujem druga tijela koja
znojna podsjećaju na tebe kad me obaviješ
i spoje nam se ruke.


Istok je prejebeno daleko, a u njemu sam samo
misao, slika, opipljiva kao magla.

ALI...

subota, 29.07.2006.

Apstraction

I tako bila sam na tom koncertu (vidi post prije).
I tek kad smo došli bilo je nevjerojatno malo ljudi.
Valjda ja imam više prstiju no što je bilo ljudi.
Bilo me sram što sam iz svog grada,
grada u kojem svi kukaju da se nema di izaći i da se ništa ne događa.
Zapravo ništa se ne događa u njihovim glavama.
Postali su statični, letargični, teški za promjene,
ustaljeni da i kad se promjene oko njih događaju, oni ih ne primjećuju.

Opet sam valjda izgledala kao frik koji skače s još 2 frika,
toliko mi je smetalo da sam još više skakala.

A onda smo se spustili do grada i
jeli falafle o kojima je moja frendica pričala. (vidi post prije)

Dok sam ih jela zaključila sam da ona očito ne razlikuje
obični luk od češnjaka jer su falafle pune luka. Bila je dobra, ta falafla.
Onda sam pričala s djevojkom koja prodaje te falafle i
saznala neke stvari koje su mi pomogle da složim sliku.

Sliku koja je utjecala na to da upoznam jednog blogera
kojeg čitam valjda već 2 godine.

Čudno je to - ta percepcija u našim glavama.
Biti fasciniran do vrištanja od smijeha nečijim
nutarnjim životom i mislima i onda to pretočiti
u sliku i zvuk, a sve u nekoliko minuta.

Još uvijek percipiram jer nije lagan proces spajanja
tih slika u cjelinu, pogotovo kad ostvarite kontakt.

I mislim se kako nije pametno ići spavati u ove ure jer
moram se dići u valjda 7 jer mi dolazi frendica iz Splita.

I sad sam ni na nebu ni na zemlji.


Pod dojmom večeri!

I znam da sutra bit ću opako mamurna.

(U daljini vrište galebovi- kiša će.)

I da, rečenica večeri koju sam čula u prolazu je:

"Reci mi iskreno imaš li ti te pršute ili ne?"

Što bi Armstrong i Aristotel rekli na to?

Hm...

petak, 28.07.2006.

Samo ptice iznad mene- Yo soy Elektro Pionir

Često očekivanja ostanu neispunjena.
Jučer ujutro sam čuvala nećakinju
i pravila gluposti kako bih je nasmijavala.
Ona voli kad ja skačem visoko pa mi stalno govori: KOČI,
i ja kočim, a sama se istegne na vrhove prstiju jer je još mala
da bi znala kako svojih 16kg odlijepiti od poda i suprotstaviti se
gravitaciji. Od silnog skakanja, nošenja, prevratanja, bacanja po podu
uštakla me leđa pa sam pola dana provela ležeći
kako bi se uštaknutost išijatičnog mišića umirila da mogu hodati.
Ali se nije umirila, pa sam uzela svoje turbo super nove peraje
i otišla plivati.

Plivala sam pola sata sa stankama, a onda ostala bez daha.
Mislila sam da će mi srce eksplodirati, i da će me rastrgati velika bijela morska
psina o kojoj čitah neki dan. Pukla me paranoja, valjda od nedostatka kisika
pa sam projurila nazad. Opet sam mogla normalnije hodati.
Navečer sam se dopotezala na koncert jer su me leđa opet zafrkla.
Pijani frend me zajebavao da što će mi noga i leđa i da
da odem na transplataciju. Nervozno sam ga otpilila da i taj jedan jezik koji
ima je previše, na što je odvalio i smijao se cijelih 5 minuta s punom čašom
vodke (naručiš duplu, a dobio je 2 deca- to sam još jedino vidjela u Barceloni,
s time da je piva od pola litre 10kn)

Ja sam pila pivu jer uvijek pijem pivu kad ne pijem tekilu koju pijem
obavezno nakon pive da presiječem pivu,
frendice su pile pivu. Jeftina piva brzo ide i ne stigne se ohladiti,
pa smo pile jeftinu toplu pivu i brzo se opile.

Onda sam skakala na koncertu ko manijak, prvo oprezno,
a onda sve žešće, a onda nakon sat vremena sam skontala da me uštaknutost
prošla, a onda mi je bilo muka od popijenih jeftinih toplih piva i skakanja pa sam
sjela na travu i promatrala druge kako skaču. Bilo je vruće, bez traga zraka
dok borovi mirišu.

Onda sam skakala još malo, pa su došli caji pa je organizator prebacio krivnju
na njih, a sami su krivi jer su počeli tek u 11, a trebali su u 10. Tako da sam
ostala pomalo razočarana kratkoćom koncerta i smanjenjim zvukom,
ali unatoč tome letila sam:
Samo ptice iznad mene...

Onda je frend htio ići na drugo mjesto na koje se meni nije dalo, ali sam bila
solidarna pa sam išla. Zapeli smo u Gradu, zasjeli na izlogu i jeli. Ja sam htjela
jesti falfale u nekom nedavno otvorenom bircu u koji smo izašli za otvaranja
Igara, ali frendica je rekla da su užas i da u humus stavljaju pice česna,
pa sam odustal i jela neke stare kroasane iz neke novootvorene pekare.

Moj Grad se pretvara u veliku pekaru-suvenirnicu.
Ja se pretvaram u dokoličara jer sam na godišnjem.

I tako smo sjedali do 3 i gledali pijane ljude kako bauljaju,
a onda smo sreli neke poznate ljude i s njima zapodjenuli priču o hororima
koja se prebacila na ezoteriku iz 7.stoljeća o kojoj mi se nije dalo
u 3 ujutro pa sam ispitivala poznanika o nekim bendovima
i na moje pozitivno iznenađenja od cirka 15estak njih nije čuo tek za par.
Priča se prebacila na muziku i na njegov bend.

Rekao je da će mi spržiti gige i gige nove glazbe, da će me potopiti gigama.

Negjde između pijani frend je kapitulirao i otišao doma. Bila sam sretna jer
mi se stvarno nije dalo ići tamo gdje je on htio.

Mi smo još sjedali i još malo pričali o koječemu.

A onda smo otišli doma...

U stanu ostavim svjetlo jer ljeti dolaze provalnici iz drugih mjesta
pa se tješim da ih taj privid svjetla tjera.
Ipak kad uđem, paranoična kad sam opijena, provjeravam sve prostorije,
perem zube i odem spavati
i sanjam : Samo ptice iznad mene




update: saznala sam da su imali do dozvolu do 1sat, ali je organizator zaboravio poći po nju na PU, a ovi mu nisu vjerovali na riječi, razumljivo!! Uz prebacivanje krivnje neki su još i neodgovorni :))

Večeras idem na The Babies mada sam bila odlučila
da se neću više nigdje gibati do daljnjeg točnije do 5.8., ali opet sam solidarna. All well it's summer!

srijeda, 26.07.2006.

fyrsta

Postajem prva u redu, upijena u zvučnike tijelom hvatam
titraje valova koji putuju. Horizontalni dodiri me ne iznenađuju.
Očekujem ih. Stvari već viđene anuliraju efekt iznenađenja.

Ipak provjeravam, samo kako bih zaključila isto i isto i isto što već
6 godina, 5mjeseci, 26 dana, 21 sata i 15 minuta zaključujem.

Na smirenoj površini neba, sjaje oči koje
pokušavamo dosegnuti
kako bismo njima zalijepili napukle utrobe dana
u kojim krvare nečija tuđa stopala.
Grad je beskonačno dug,
a noć topla.

Predugo smo tu,
često zaboravljamo tko smo
i kamo idemo.



Sutra neću zaboraviti da idem tu.

ponedjeljak, 24.07.2006.

The sea

More je stanje svijesti.

petak, 21.07.2006.

Coldcut

Sjedimo već danima, jedni do drugih, jedni nasuprot drugih, a onda, u noći pod
okusom ritma,
naša tijela postanu gipka, dodiri meki. Poželimo ne poželjeti da traje duže od sekunde, kako nas ne
bi prelomilo u naletu kao što lomi Piazzola iz neke druge priče dok sjedim u kuhinji i plešem. Sama si kuham kafu
nakon kratke noći. Nalijevam si mlijeko i grickam ono što ostaje između redaka. Rekonstruiram lepet
vilinog konjica dok se samopromatram kroz objektiv. Snimamo jedni druge iz nepoznatog rakursa.
Netonovi se redaju. Poželim zatvoriti oči i ne gledati duže od sekunde.

srijeda, 19.07.2006.

Mainstreem aktivizam

Kako bih neke stvari sebi dokazala ili povjerovala u ono
što mislim da jest, te iste stvari moram ponoviti- skoro bukvalno
preći bosa 1111 kilometara da bih znala da će mi koža s
tabana spržena od hodanja spasti.
Isto tako da bih znala da je zid tvrd, tu i tamo zaletim se.
Te radnje radim bez nekog očitog plana,
u svijetu u kojem je plan sve.
Mnogo toga radim neplanski. Mnogo toga ne mogu naučiti
putem tuđeg iskustva. Nevjerojatno glupa činjenica, ali činjenica i to moja.
Tako je od uvijek.

I nakon što sam godinama učila biti logična, razvijala razum i analitičnost,
u nedostatku istog, u vjerovanju da je to pravi put, rečeno mi je da krivim
idem..

Ali ja idem, i dalje.
Teško je ne ići onuda kuda smo naučili.
Nakon konstruktivizma teško se okrenuti dijametralnoj suprotnosti.
Ali okrećem, polako.

Moj rok je mjesec dana.

Još nisam čula da je takva promjena moguća u tako kratkom roku.

Ali mijenjam, polako.

I nadam se.... promjeni.

nedjelja, 16.07.2006.

foxtrott - valcer - tango

Prečesto sanjanje ubije volju za praktično uživanje.




Prstohvat koraka je dovoljan da se izmaštamo
po mjeri drugih, da viknemo neznancu da smo ga
prepoznali: to sam ja, vičem s dna stranice
iz koje migolje slova po kojima me trebaš prepoznati;
ne po mome licu, ni po skladu/ neskladu mojih pokreta.
Ne znam plesati valcer, tango ni foxtrott,
ali bih mogla naučiti, jednom,
ako poželiš plesati drugačije, sa mnom.

Moje riječi su ambijentalne, odjekuju iz praprostora
moje duše. Po njima jer su one ja, prepoznaj me.

petak, 14.07.2006.

anBLOCK party

Čekam da se popenju do mene, kao krijesnice,
svjetlonoše noćašnje zabave koja će uslijediti.
Danas sam saznala da imam potrebu biti zabrinuta
za svijet koji ne mogu promijeniti.
Moja zadaća nije biti super heroja ma koliko to željela.

Večeras ću živjeti praktičan život, piti pivu i plesati do 7 ujutro.

srijeda, 12.07.2006.

Napalm Brain

Da se upoznamo:

nemam kovrčavu kosu, niti trepavice od pola metra.
Volim vjerovati da me krase osobine poput čestitosti, minimalne prijetvornosti
i otvorenosti za sve prilike i neprilike jer moj put je sredina.
Na lijevoj ruci mi je bijela ptica, na desnoj crna.
Ponekad ih pokušavam uhvatiti,
a onda ispadnem iz ravnoteže.
Kao što rekoh, kosa mi je ravna i na mojim dlanovima
rastu otoci.
S otoka se pruža pogled na horizonte ispod kojih njorimo na dah.
Često zaboravim disati, i moram se stalno podsjećati na disanje riječima: DIŠI.
Sanjam u nastavcima beskrajnost neba s narančastim Mahatmom,
pa se katkad poželim ne probuditi jer Mahatma ima oči kao zvijezde.
Sigurno ne znate da se moram probuditi za 4 ipo sata jer putujem
u inozemstvo kako bih ronila zemljom dok moja koža mlijeka
postaje čokoladna i slatka jer pomagati drugima ušećeri cijeli dan.

Da se upoznamo: trebalo bi nam krenuti s kavom,
koja bi se protegla na dva života.
Ali kao što rekoh, kosa mi nije kratka, a u blizinu su škarice
kojima kosim dan.


Moje ime je Kisha.

utorak, 11.07.2006.

Voice of Rachmaninov: " Sookie Sookie"

Jedna slika govori više nego tisuću riječi.

I stoga utiskujem simbole, kako bismo se razumjeli ja
i moja podsvijest. Naime, reprogramiramo se kako bismo bili usklađeni.
Ona ne priča riječima, samo slikama.
Tražim od sebe nerječitost, samo slikovitost.
Teško je od sebe tražiti išta jer Sebe
je tvrdoglavo: ono je najbolje, najljepše, najgore, najružnije,
ono je i najpametnije, ali i najgluplje, a najčešće mu treba toliko
dugo da shvati da je uopće nešto i da to nešto radi pogrešno ili ispravno.
Često se ljuti, kočuto je, promjenjivo, ali je i najdivnije na svijetu.
Upravo zato, kako bih svoje Sebe uvjerila u nešto,
promijenu možda, crtam mu slike - moj stan je
postao atelje svakodnevnih rituala bojanja - art terorizam nad platnom želja.

Igram se križić-kružić i osjećam se FRESH!

Bacam poglede prema suncu, moje sidro je bačeno blizu njega.

Znaš li da u mijenjanju Sebe nema ništa romantično?

Nekad sam mislila da ima, i da je to uzvišen poziv.

Ali lijenost je više prirođena Sebi i ono se ne da tek tako.

I zato, crtam mu slike, simbole jer jedna slika govori više nego tisuću riječi.

utorak, 04.07.2006.

Promenades

Zavučena u pisak trube,nose me struje dana. Promatram snoviđenje
iz kojeg rađaju se strahovi i ljubav. Velika i moćna. Slana.
U dubini utopljeno, kvasi se moje čekanje. Okrgao kao lopta,
trgne mi se iz ruku i ode. A onda sanjam-danima, kako
sve je tek san, strepnja bez pokrića.
Sanjam kako nabijam sunce zajedno sa zvijezdama po
igralištu svemira. Hodamo ulicama, a ja zavučena u pisak trube
promatram saksofon i plešem na zvukove ABBE. Sretna sam.


Saznala sam da krivnja katkad ne mora biti naša da bismo snosili posljedice.

Ali krivi smo jer smo promisli da smo krivi. Onda smo stvorili barikadu,

sasvim apsurdnu i nelogično nepotrebnu.

Otuđili se od dijela sebe, odrekli ga se, i nepravedno zaboravili.

Sve, dok nam taj dio nije zatrebao.

A onda slijedi bjesomučna borba za njegov povratak.

Borim se za kanale Seine svoga tijela i za mostove Le pont de l'Alma i

Le Petit-Pont solara pleksusa jer zbog blokada Mahatma ne može

sigurno sletjeti ma koliko to jako željela.