Kako bih neke stvari sebi dokazala ili povjerovala u ono
što mislim da jest, te iste stvari moram ponoviti- skoro bukvalno
preći bosa 1111 kilometara da bih znala da će mi koža s
tabana spržena od hodanja spasti.
Isto tako da bih znala da je zid tvrd, tu i tamo zaletim se.
Te radnje radim bez nekog očitog plana,
u svijetu u kojem je plan sve.
Mnogo toga radim neplanski. Mnogo toga ne mogu naučiti
putem tuđeg iskustva. Nevjerojatno glupa činjenica, ali činjenica i to moja.
Tako je od uvijek.
I nakon što sam godinama učila biti logična, razvijala razum i analitičnost,
u nedostatku istog, u vjerovanju da je to pravi put, rečeno mi je da krivim
idem..
Ali ja idem, i dalje.
Teško je ne ići onuda kuda smo naučili.
Nakon konstruktivizma teško se okrenuti dijametralnoj suprotnosti.
Ali okrećem, polako.
Moj rok je mjesec dana.
Još nisam čula da je takva promjena moguća u tako kratkom roku.
Ali mijenjam, polako.
I nadam se.... promjeni.