Prečesto sanjanje ubije volju za praktično uživanje.
Prstohvat koraka je dovoljan da se izmaštamo
po mjeri drugih, da viknemo neznancu da smo ga
prepoznali: to sam ja, vičem s dna stranice
iz koje migolje slova po kojima me trebaš prepoznati;
ne po mome licu, ni po skladu/ neskladu mojih pokreta.
Ne znam plesati valcer, tango ni foxtrott,
ali bih mogla naučiti, jednom,
ako poželiš plesati drugačije, sa mnom.
Moje riječi su ambijentalne, odjekuju iz praprostora
moje duše. Po njima jer su one ja, prepoznaj me.
Post je objavljen 16.07.2006. u 20:11 sati.