Sjedimo već danima, jedni do drugih, jedni nasuprot drugih, a onda, u noći pod
okusom ritma,
naša tijela postanu gipka, dodiri meki. Poželimo ne poželjeti da traje duže od sekunde, kako nas ne
bi prelomilo u naletu kao što lomi Piazzola iz neke druge priče dok sjedim u kuhinji i plešem. Sama si kuham kafu
nakon kratke noći. Nalijevam si mlijeko i grickam ono što ostaje između redaka. Rekonstruiram lepet
vilinog konjica dok se samopromatram kroz objektiv. Snimamo jedni druge iz nepoznatog rakursa.
Netonovi se redaju. Poželim zatvoriti oči i ne gledati duže od sekunde.