Jedna slika govori više nego tisuću riječi.
I stoga utiskujem simbole, kako bismo se razumjeli ja
i moja podsvijest. Naime, reprogramiramo se kako bismo bili usklađeni.
Ona ne priča riječima, samo slikama.
Tražim od sebe nerječitost, samo slikovitost.
Teško je od sebe tražiti išta jer Sebe
je tvrdoglavo: ono je najbolje, najljepše, najgore, najružnije,
ono je i najpametnije, ali i najgluplje, a najčešće mu treba toliko
dugo da shvati da je uopće nešto i da to nešto radi pogrešno ili ispravno.
Često se ljuti, kočuto je, promjenjivo, ali je i najdivnije na svijetu.
Upravo zato, kako bih svoje Sebe uvjerila u nešto,
promijenu možda, crtam mu slike - moj stan je
postao atelje svakodnevnih rituala bojanja - art terorizam nad platnom želja.
Igram se križić-kružić i osjećam se FRESH!
Bacam poglede prema suncu, moje sidro je bačeno blizu njega.
Znaš li da u mijenjanju Sebe nema ništa romantično?
Nekad sam mislila da ima, i da je to uzvišen poziv.
Ali lijenost je više prirođena Sebi i ono se ne da tek tako.
I zato, crtam mu slike, simbole jer jedna slika govori više nego tisuću riječi.