Walking with Satie

utorak, 04.07.2006.

Promenades

Zavučena u pisak trube,nose me struje dana. Promatram snoviđenje
iz kojeg rađaju se strahovi i ljubav. Velika i moćna. Slana.
U dubini utopljeno, kvasi se moje čekanje. Okrgao kao lopta,
trgne mi se iz ruku i ode. A onda sanjam-danima, kako
sve je tek san, strepnja bez pokrića.
Sanjam kako nabijam sunce zajedno sa zvijezdama po
igralištu svemira. Hodamo ulicama, a ja zavučena u pisak trube
promatram saksofon i plešem na zvukove ABBE. Sretna sam.


Saznala sam da krivnja katkad ne mora biti naša da bismo snosili posljedice.

Ali krivi smo jer smo promisli da smo krivi. Onda smo stvorili barikadu,

sasvim apsurdnu i nelogično nepotrebnu.

Otuđili se od dijela sebe, odrekli ga se, i nepravedno zaboravili.

Sve, dok nam taj dio nije zatrebao.

A onda slijedi bjesomučna borba za njegov povratak.

Borim se za kanale Seine svoga tijela i za mostove Le pont de l'Alma i

Le Petit-Pont solara pleksusa jer zbog blokada Mahatma ne može

sigurno sletjeti ma koliko to jako željela.