Postajem prva u redu, upijena u zvučnike tijelom hvatam
titraje valova koji putuju. Horizontalni dodiri me ne iznenađuju.
Očekujem ih. Stvari već viđene anuliraju efekt iznenađenja.
Ipak provjeravam, samo kako bih zaključila isto i isto i isto što već
6 godina, 5mjeseci, 26 dana, 21 sata i 15 minuta zaključujem.
Na smirenoj površini neba, sjaje oči koje
pokušavamo dosegnuti
kako bismo njima zalijepili napukle utrobe dana
u kojim krvare nečija tuđa stopala.
Grad je beskonačno dug,
a noć topla.
Predugo smo tu,
često zaboravljamo tko smo
i kamo idemo.
Sutra neću zaboraviti da idem tu.
Post je objavljen 26.07.2006. u 23:59 sati.