Walking with Satie

utorak, 31.05.2005.

A man called Adam and women called Eva

Ne sjećam se prve višesložne riječi koju sam naučila, ponekad bih voljela da se sjećam. Ona bi bila moj logo, moj znamen, moja potraga za identitetom.

Ponekad gledam svoje slike iz djetinstva.
Gledam ih satima i pokušavam odgonetnuti svoj pogled, pokušavam se sjetiti misli koje su mi tad prolazile kroz glavu.

Vježbam sjećanje.
Vježbam biti dijete sa slike.

Jer ako je vrijeme iluzija, i ako različita ja postoji u svim trenucima ne bih li trebala svakoj od tih dijelova sebe posvećivati isto onoliko pažnje i ljubavi kao što poklanjam onoj sebi koja sam «sada», tj. onoj za koju mislim da jesam?!

Možeš izbaciti iz svoga uma sve stvari, svaki mali pomak, svaku misao o stolici, moru, kiši, njemu, njoj, poslu, ali koliko možeš izbaciti samu sebe?

Kad se uspijem izbaciti, i postati stanovnik svijeta, zaokružit ću cjelinu svih dijelova sebe jer ja egzistiram u svakom biću svakog trenutka koji postoji. I više neću biti pogodbene rečenica između dviju krajnosti, nego realnost ostvarene mogućnosti.

Vrijeme egzaltira raznobojnu karmu.

Jednom ću razbiti program, i krekirati jednotu.

I to je razlog zašto sam tu i pravim razloge koji me dovode

do svrhe čak i kad me svakodnevica lupa macom po mozgu..

Ali nije loše, o ne!

Moj ritam je stereo sound (c&m production)
Živim u kišnoj šumi, ime mi je kisha.
Ponekad plešem s nebom
i ljubim stabla.
Sanjam o zaronu na 100 m dubine
I još uvijek hvatam dah

i dišem

dišem

dišem

jer zrak je tako dobar!!!

31.05.2005. u 23:59 • 25 Komentara • Print • #

petak, 27.05.2005.

Japan 64

Kad postanemo nesigurni u slike koje očekujemo, kad se razočaravamo u postupke koje dobivamo, svijet u nama gubi trofeje dobivene u nikad odigranim bitkama.
I zatvaram pjeskovite oči, i vodi me u krajnost, onu u sredini, u kojoj je sve, i ništa nije.

Nitko mi ne može dati odgovor, nitko ključ, nitko šifru.

Nisam znala da ću željeti pobjeći, postati avanturist najgore vrste, bespoštedan za sebe, okolinu tko jebe..
I čekati, zatvorenih očiju, dok pijesak bode ispod kapaka, nije lako....

Taj osjećaj, ne mogu vjerovati, taj fucking osjećaj, stvari koje se vraćaju, koje posrću..

Bježanje od onog što je ispravno jer je iskrivljeno u našim glavama.

Reći: Ne mogu, zbogom!

Samo kap.

Baci mi u lice.

27.05.2005. u 23:59 • 26 Komentara • Print • #

četvrtak, 26.05.2005.

Lighten up

Danas, kao i nekih drugih dana ne znam kako započeti pisati.

Napiši nešto, veliko i sočno, nek' cijeli svijet zagrize, govori mi.

Ne mogu pisati-osjećam!

Sinoć sam sanjala ruke, u mjestu, tamo daleko.

Bilo ih je troje: Ona koja je htjela spavati u mome krilu,

i njih dvoje koji su me promatrali.

A onda se svjetlo ugasilo, ili sam ja zatvorila oči,

a naše ruke su se ispreplitale, opipavale, osjećale.

Buda je promatrao iz svoje stolice-ja sam promatrala njega,

i osjećala.

Probudila sam se sa sladoledom u stomku, s leptirima

i žonglerima.

I cijeli dan, zatvorena između očiju i očiju, stavljam dlanove

na lice

i igram se skrivača, sama sa sobom.

Večeras ću ulicama dijeliti poglede bez očekivanja.

Besplatno!

26.05.2005. u 19:00 • 26 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 23.05.2005.

On my way

Iskusili smo cestu, dodirnuli obzor,
Adrenalin nam je prostrujao tijelom,
A onda smo se sklupčali u hangare
Na prostoru između, gdje cesta ne prelazi more.
Pod neonskim svjetlima analizirali smo tijela
Nebeskih planeta, i znakove s kojima smo došli.
Neke nismo prepoznali, nekih se nismo sjećali.

I čula sam da je tamo, daleko, pisalo je u novinama,
Tamo gdje Jack stanuje.
I smije mi se 36 godina poslije svoje smrti.
Ne želi mi reći tko je koga progutao: ja cestu ili ona mene.

Ponekad sanjam da ćemo se sresti.
Jer tako je malo vremena ostalo, za mene...

Gdje povlačimo crtu za preticanje?

Okuka-ravnica?

23.05.2005. u 23:23 • 29 Komentara • Print • #

četvrtak, 19.05.2005.

say cheese

Imam tanke ruke.
"Ne brini", kažeš.
Ponekad se ljutimo,
A onda pronađemo strip
I smijemo se.
Otkrivamo se popolako
U tišini, dok ispijamo jutro kroz zvukove iz zvučnika.
I još uvijek ništa nije novo, još uvijek ima dovoljno mjesta za otkrivanje:

S druge strane ekrana, par i par i par očiju koji me promatra.

Svijet se rijetko ponavlja.

19.05.2005. u 23:59 • 29 Komentara • Print • #

utorak, 17.05.2005.

No suprises

Nema iznenađenja kad ispuniš san paperjem.

Probudiš se ujutro, navučeš čarape i polusklopljenih vjeđa u tišini obrišeš prašinu i kreneš..I nema iznenađenja jer sve je to ono što si prošao, ista cesta iste finalne realizacije i isti Jack pokraj tebe, oko tebe, u tebi. Ćuti i promatra te dok se migoljiš okukama, dok ritmičnim pokretima desne ruke brojiš: prva, druga..četvrta, peta i odoletiŠ: negdje pod oblake, skočiš s mosta, pod prstima opipaš bilo ceste i nestaneš.....samo na tren... i nema iznenađenja....crveno na tvojim usnama je razmazano, baš onako kako želiš, trešenje su dohvatljive i ukusne.

Ja sam ona koja ove noći traži.

Kroz moje tijelo prolazi tisuće grčeva koji se pretvaraju

u konačnu srs tišine.

Samo tiho dahtanje i osluškivanje bubnjeva unutar prstiju.

Hropac i san.

Tišina se množi.

Zahvalna sam jer me ukrao dan.

I vratio na početak.

U vrijeme gdje filmovi rastu na stablima.

Sutra me čeka Tarkovski i nepregledna zvjezdana noć.

17.05.2005. u 23:52 • 26 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 16.05.2005.

How to disappear?

Kad se obraćam prividnoj sebi, ovako beznadnoj i sasvim netipično tipičnoj, osjećam se ko' razularena masa koja se jednostavno treba vratiti na stranice na kojima piše simplicity kako bi se podsjetila na sve one rijetke trenutke mnemotehničkih glasova koje ispuštam da se dočaram, a ne mogu se dočarati jer ne razumijem neartikuliranost koja izviruje iz solar pleksusa.

Možda Jack bude znao bolje od mene koji je moj put jer sutra ćemo putovati na zapad, pa se opet vraćati na istok, sasvim kratko, ali sasvim dovoljno.

Ponekad je potrebna udaljenost da bi se osjetila transparentnost.

Ponekad je dovoljno biti blizu da bismo bili daleko.

Ponekad....

Nekad..

Kad?

Zatvorenih očiju čekam Neznanca koji će me odvesti na ples.

Ja plešem raširenih pluća.

Razularenih pokreta.

Svi imamo svoje dosljednosti.

Everyone around.

I wait...

I sviram trubu...

Moje ime je Tina Brooks i pričam u heksametrima.

16.05.2005. u 21:37 • 17 Komentara • Print • #

subota, 14.05.2005.

Skip....it!

U lice mi se unosi «oblak ljubičast, oblak ružičast»

I stavi me sa strane kad skrenem u lijevo, kad odem desno

I svaki put je put je put je put

Koji od tih putove da putujem...

I ništa nije kao prije...

Kad nisu postojale makete, rakete, strijele i samostreli.

Još uvijek gađam i ne mogu prestati.

Ne mogu prestati.

Ne mogu.

Ne!

Nastavljam, u polusnu,

Zaklopljenih očiju škiljiti na svijet

I samo nek' traje svijest:ja mogu još malo

Gađati prije nego pogodim

Ravno u svoje srce.

I otiđem...

Odem...

Deeeeeeeem!!!

"Are you such a dreamer?"

Fuck, YES!

na na na na na naaaa...spoileeeed! :p

14.05.2005. u 16:56 • 20 Komentara • Print • #

četvrtak, 12.05.2005.

No time to watch

Bilo koje vrijeme je trenutak

Kad položenih dlanova na dno

Označit ću kapitulaciju pred onim što zovemo očekivanja

Kao one noći kad smo se vraćali, a moji prsti su mirisali na!

Na obrisanu sol s usana.

Pričala sam s lastavicama u dzoru novog diftonga između

Udisaja i izdisaja.

San je bio pretežaka da bi bio ostvariv.

Ali nisi se sjetio kupiti balone, i olakšati ga.

-Fuck.... nisam, a mogao sam.

Znaš, ja i ti smo kao Tom Paris i B'Elana Tores.

-Ne znam tko su oni.

Nije ni važno.

Važno je da svira Radiohead, i da imamo jedinu

nekompliciranu stvar između nas.

-Je li to dovoljno?

Podsjeti me da jest.

I nemoj zaboraviti jer ako i ti zaboraviš

Otopit će se Antartik,

a znaš da nemamo dovoljno veliku kupaonicu

za tako mnogo vode.

12.05.2005. u 23:59 • 16 Komentara • Print • #

utorak, 10.05.2005.

Gađaj

Postavi ih, osovi, daj im ruku, prigrli ih

Jer u borbi koja slijedi bit ću bespoštedna:

Svaki san koji sanjah izronit će ogoljen predamnom

Zaogrnut ću ih, zarobiti balonima.

Bit će dovoljni luk i strijela.

Bit će.

Za napinjanje, pozvat ću Odiseja u pomoć,

I onda preciznom rukom, bez trešnji i odgađanja

U nacrtanu metu srca balona gađat ću svoje snove.

Razbit ću ih na dijelove.

Razbit.

Najizdržljiviji, postat će pobjednik.

I najglasniji prasak pratit će njegovo sukobljavanje sa svemirom.

I bit će.

Bit!

Dovoljni luk i stijela, dok ne nabavim samostrel.

Ihaaaaaaaaaaaaaaaaaaa....

«On a rain drops»- ravno u napad na Sunce!

10.05.2005. u 22:22 • 21 Komentara • Print • #

petak, 06.05.2005.

equinoxe

5,6 i još dva, tri

A onda.....

Tvoje oči trebaju...

eksploziju.

Iznenadi me....

Jer ja nisam ja....

I što jače uperiš Sunce u moje oči,

brže ćeš spržiti...

membranu između opipljivo vizualnog i osjetilnog.

Nekad me pucaju flesh backovi iz vremena prije naše ere.

Svi smo mi mravi u potrazi za individualnošću.

06.05.2005. u 22:36 • 31 Komentara • Print • #

srijeda, 04.05.2005.

Oxygene 1989.

Krenuli smo istočno da bismo se sreli s tobom,

na mjestu gdje razrijeđeni kisik para tehnicolor vrijeme

ostalo iza nas...

I svega je par ljudi na ulici,

par prolaznika i jedan klima uređaj na dotrajaloj zgradi.

I da nije slova, drugačijih,

nalik na putnike kroz vrijeme

bili bi, putnike kroz prošlost.

Putovali smo na istok,

Naš prelazak bješe dug svega 20 minuta.

A onda smo se vratili, na vrijeme, za ethnic-colorno

širenje tolerancije.

04.05.2005. u 23:16 • 22 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>