Kad postanemo nesigurni u slike koje očekujemo, kad se razočaravamo u postupke koje dobivamo, svijet u nama gubi trofeje dobivene u nikad odigranim bitkama.
I zatvaram pjeskovite oči, i vodi me u krajnost, onu u sredini, u kojoj je sve, i ništa nije.
Nitko mi ne može dati odgovor, nitko ključ, nitko šifru.
Nisam znala da ću željeti pobjeći, postati avanturist najgore vrste, bespoštedan za sebe, okolinu tko jebe..
I čekati, zatvorenih očiju, dok pijesak bode ispod kapaka, nije lako....
Taj osjećaj, ne mogu vjerovati, taj fucking osjećaj, stvari koje se vraćaju, koje posrću..
Bježanje od onog što je ispravno jer je iskrivljeno u našim glavama.
Reći: Ne mogu, zbogom!
Samo kap.
Baci mi u lice.
Post je objavljen 27.05.2005. u 23:59 sati.