Ne sjećam se prve višesložne riječi koju sam naučila, ponekad bih voljela da se sjećam. Ona bi bila moj logo, moj znamen, moja potraga za identitetom.
Ponekad gledam svoje slike iz djetinstva.
Gledam ih satima i pokušavam odgonetnuti svoj pogled, pokušavam se sjetiti misli koje su mi tad prolazile kroz glavu.
Vježbam sjećanje.
Vježbam biti dijete sa slike.
Jer ako je vrijeme iluzija, i ako različita ja postoji u svim trenucima ne bih li trebala svakoj od tih dijelova sebe posvećivati isto onoliko pažnje i ljubavi kao što poklanjam onoj sebi koja sam «sada», tj. onoj za koju mislim da jesam?!
Možeš izbaciti iz svoga uma sve stvari, svaki mali pomak, svaku misao o stolici, moru, kiši, njemu, njoj, poslu, ali koliko možeš izbaciti samu sebe?
Kad se uspijem izbaciti, i postati stanovnik svijeta, zaokružit ću cjelinu svih dijelova sebe jer ja egzistiram u svakom biću svakog trenutka koji postoji. I više neću biti pogodbene rečenica između dviju krajnosti, nego realnost ostvarene mogućnosti.
Vrijeme egzaltira raznobojnu karmu.
Jednom ću razbiti program, i krekirati jednotu.
I to je razlog zašto sam tu i pravim razloge koji me dovode
do svrhe čak i kad me svakodnevica lupa macom po mozgu..
Ali nije loše, o ne!
Moj ritam je stereo sound (c&m production)
Živim u kišnoj šumi, ime mi je kisha.
Ponekad plešem s nebom
i ljubim stabla.
Sanjam o zaronu na 100 m dubine
I još uvijek hvatam dah
i dišem
dišem
dišem
jer zrak je tako dobar!!!
Post je objavljen 31.05.2005. u 23:59 sati.