Nema iznenađenja kad ispuniš san paperjem.
Probudiš se ujutro, navučeš čarape i polusklopljenih vjeđa u tišini obrišeš prašinu i kreneš..I nema iznenađenja jer sve je to ono što si prošao, ista cesta iste finalne realizacije i isti Jack pokraj tebe, oko tebe, u tebi. Ćuti i promatra te dok se migoljiš okukama, dok ritmičnim pokretima desne ruke brojiš: prva, druga..četvrta, peta i odoletiŠ: negdje pod oblake, skočiš s mosta, pod prstima opipaš bilo ceste i nestaneš.....samo na tren... i nema iznenađenja....crveno na tvojim usnama je razmazano, baš onako kako želiš, trešenje su dohvatljive i ukusne.
Ja sam ona koja ove noći traži.
Kroz moje tijelo prolazi tisuće grčeva koji se pretvaraju
u konačnu srs tišine.
Samo tiho dahtanje i osluškivanje bubnjeva unutar prstiju.
Hropac i san.
Tišina se množi.
Zahvalna sam jer me ukrao dan.
I vratio na početak.
U vrijeme gdje filmovi rastu na stablima.
Sutra me čeka Tarkovski i nepregledna zvjezdana noć.
Post je objavljen 17.05.2005. u 23:52 sati.