Kad se obraćam prividnoj sebi, ovako beznadnoj i sasvim netipično tipičnoj, osjećam se ko' razularena masa koja se jednostavno treba vratiti na stranice na kojima piše simplicity kako bi se podsjetila na sve one rijetke trenutke mnemotehničkih glasova koje ispuštam da se dočaram, a ne mogu se dočarati jer ne razumijem neartikuliranost koja izviruje iz solar pleksusa.
Možda Jack bude znao bolje od mene koji je moj put jer sutra ćemo putovati na zapad, pa se opet vraćati na istok, sasvim kratko, ali sasvim dovoljno.
Ponekad je potrebna udaljenost da bi se osjetila transparentnost.
Ponekad je dovoljno biti blizu da bismo bili daleko.
Ponekad....
Nekad..
Kad?
Zatvorenih očiju čekam Neznanca koji će me odvesti na ples.
Ja plešem raširenih pluća.
Razularenih pokreta.
Svi imamo svoje dosljednosti.
Everyone around.
I wait...
I sviram trubu...
Moje ime je Tina Brooks i pričam u heksametrima.
Post je objavljen 16.05.2005. u 21:37 sati.