- Taaaaataaaaa! - zaletio se prema meni kad sam ušao.

Nasmiješeno lice bacilo mi se u zagrljaj.

- Pa di si bio do sad, tata?

- Imao sam puno posla. Kako si?

- Dobro. Mama mi ne da još malo sladoleda.

- Moraš je slušati. Da se ne prehladiš.

- Dobro. Oćemo se igrati?

- Hoćemo. Kocke ili crtanje?

- Kocke.

- Što ćemo slagati?

- Avion.

- Veliki ili mali?

- Veeeeeeliki. S bombama.

- Dobro.


U susjednoj sobi žena je na telefonu.

- Doktorice, mislite da je to normalno?

- Je. Djeca čudno reagiraju. Novi osjećaji korijene puštaju polako.

- Ali, to traje već godinu dana. Njegova igra. Otkako smo sami.

- Znam. Zvuči okrutno, ali ovo je najbolje razdoblje da dijete ovakvo nešto proživi. Mislim na njegovu dob.

- To sam i sama shvatila, ali nije lako.

- Neće ni biti lakše. S tim se mora živjeti.

- Znam, ali brinem se za malog.

- Nemojte. Djeca su čvršća nego što se čine. U glavi. Riješit će to on na svoj način.

- Mislite?

- Sigurna sam. Niste vi prvi.


Žena je otvorila vrata sobe. Avion je bio gotov. Pogledala je u malog kroz mene a da nije trepnula.

- Sine, jesi se spremio?

- Di idemo, mama?

- Rekla sam ti već.

- Smijem uzet avion?

- Uzmi. Igrat ćeš se s njim dok ja čistim tatin grob.

Jebeš takvo jutro.

Kad kavi nešto fali, ali ne znaš koji bog i kad zbog mrzovolje dimom iz cigarete jebeš pauka na paučini.
Jutro kad si težak i bogu i ljudima i samom sebi, kad si volje kao baba kojoj se neki mulac ne želi dignuti u tramvaju.
Kad češeš jaja, ali nema gušta jer se sjetiš prijatelja kojemu su odrezali jaje nakon što su mu otkrili rak.

•••

Mali bos tapka po kuhinji, a žena za njim, i ponavlja mu da će se prehladiti. Njemu je super i samo se ceri.

- Nemoj da zovem zločestu tetu - prijeti mu jer ju uopće ne šljivi.

Zločesta teta je naša babaroga, a moja muza u ovom slučaju bila je šepava susjeda sa izrazom luđakinje koja poziva na džihad dok u pozadini gore zastave. Zapravo je žena sasvim ljubazna gospođa, ali, jebat ga, valjda nikad neće saznati da njen lik i djelo ponekad upotrebljavam da klince dovedem u red. Ima još klinaca u zgradi, možda i njih plaše mojim velikim, dlakavim likom:
- Budi dobar da te striček s petog kata ne pojede.

•••

Vozim se na posao. Čekam zeleno na semaforu.

S lijeve strane džogerica pred zebrom sa svojih 90 kila trči na mjestu. Kreće se kao u snovima, kad bježimo, ali ne uspjevamo trčati jer se noge lijepe za tlo ili propadaju u asfalt.

Uske tajice i široka majica - velike sise, ali ni do koljena (zapravo jesu) ogromnoj guzici. Te dvije sise lamaću ispod majce svaka na svoju stranu i podsjećaju me na tjesto koje fijuće zrakom dok ga priprema kuhar u pizzeriji.

•••

A onda se pojavi starac. Svaki dan ga vidim na tom križanju.
Prosi.
Uvijek isti sako, iste sive hlače i koljena koja se malo savijaju u hodu kao da amortizira svaki korak. Ne obilazi sve aute, čini se da već po vozilu, a ne vozaču, prepoznaje hoće li što dobiti na ispruženi dlan.

Tko je on? Gdje su mu djeca, žena, roditelji, sestra, brat? Gdje će ga pokopati kad umre i na što potroši novce koje isprosi? Prepoznaje li već moje lice? I zašto mu nije smješna ova džogerica koja mlati sisama? Gdje spava? Zašto me gleda u jebene oči dok prosi? Ništa o njemu ne znam.

A ipak ga vidim češće nego svoje roditelje.

- Tata, gladan sam.
- Što bi htio jesti?
- Jaja.
- Hoćeš na oko?
- Neću. Ja bi na tanjuru.

Kad je zamka zagrizla njezin zglob, u zrak je frcnulo lišće, a Bijela je trznula kao da je zaglibila u blatu.
Zgrabila je rukama zahrđale zube koje je osjećala u kostima. Bol joj je suknula u glavu i proširila se kao kap ulja kad udari o površinu vode. Popustila je stisak i ostala klečati jednim koljenom, naslonjena šakama o zemlju. Sprinter u očekivanju startnog pištolja.

Jutros ju je probudila hladnoća i vlaga. Peć je bila ugašena, uvijek je nedostajalo drva otkako joj je otac umro. Suhe grane koje je skupljala po šumi nisu pucketale kao grabovina, nad kojom se njen otac dobro znojio sa sjekirom u rukama.

Maćeha bi tada brzo dotapkala s čašom vode i krpom mu obrisala čelo, prolazivši svojom rukom preko njegovih skliskih leđa. I tih velikih očevih ramena preko kojih bi Bijeloj dobacila prezriv pogled, prije no što bi usnama uronila u njegovu šiju.

Sjekira već godinu dana stoji zabijena u panj pred kućom, kao Arthurov mač iako je svjesna da više neće biti kralja.

Krv iz zgloba slijepila joj je crnu kosu dok je jednom rukom micala pramenove, a drugom mahnito povlačila lanac stupice omotan oko debla. Nije znala tko koga drži na lancu, ona deblo ili deblo nju. Dvije jabuke iz džepa otkotrljale su se na pod. Činile su joj se nezrelima pri pogledu na bijelu čarapu koja je upijala krv.

- Gubi se u šumu po drva. Smrznut ću se u ovoj straćari. I požuri se, treba skuhati nešto za jelo - rekla joj je maćeha čim ju je ugledala.
Sjedila je pred ogledalom i češljala kosu.

- Da nema ovog ogledala morala bi buljiti samo u ružne stvari. U jebenu neobranu jabuku, u zabijenu sjekiru, u praznu peć, i u tebe, Bijela. Od kada ti nema oca, jedino me ovo ogledalo voli - govorila je promatrajući odraz Bijele.

Dan 1.
Ipak je spavala.
Naslonjena na deblo.
Krv je stala.
Bol nije.

Dan 2.
Maćeha zna.
Tko će sada brati jabuke?
Peć je hladna.
I njene noge.

Dan 3.
Vjeverice bulje.
Lišće je gorko.
Ali rosa smiruje.
Sve je utrnulo.

Dan 4.
Bol se vratila.
Glava razdire.
Mirisa nema.
Ali, čuje se tutnjava.

Dan 5.
Sjekira ponovno udara u panj.
Iverje leti.
Grebe joj oči.
Tjera ju da trepće.

Dan 6.
Rame je mekano.
Glava je preteška.
Mora se odmoriti jer,
sutra će ustati.

Dan 7.
Konjski topot rastjerao je lasice koje su pobjegle noseći komadiće mesa u ustima. Jabuke su se smežurale. Bijela je sa grane gledala kako se jahač pokušava održati u sedlu dok se životinja propinje raširenih nozdrva. Gladila je vjeverice.

Maćehi je vjerojatno sad već vrlo hladno.

Ne volim se javno sramotiti i ispadati budala. Upravo je u tome problem svaki puta kada supruga i ja budemo pozvani na svadbu.

Jer, njoj se baš tada, jednom u dvije, tri godine, pleše kao nikad do sada.

Kriv sam što nikad nisam završio plesnu školu, ali nije da baš ne znam napraviti niti jedan korak povezan sa ritmom kojeg nabijaju četiri svirača koji su se u životu vjerojatno nagledali budala i budala koje misle da su rođeni Travolte.

Međutim, problem je u tome što u periodu plesne hibernacije od dvije do tri godine, nestane i ono malo samopouzdanja koje muškarac dobije kad su u pitanju ritmički koraci na javnom mjestu i pred prijateljima koje gledaš svaki dan.

O plesu niti riječi dok dolazimo kod mladoženje. Niti riječi dok idemo po mladu, prateći zastavu koja se vijori u rukama tipa koji se njome razmahao kao da predvodi napad kod Gettysburga. Na samom činu vjenčanja u crkvi i dalje se ne spominje tancanje.

Prvo pitanje stigne kada me zabljesne danje svijetlo na izlasku iz mraka u kojem sam par minuta svjedočio zavjetima mladoženje i nevjeste, a ostatak vremena slušao bulažnjenje svećenika o tome po čemu sve čovjek može biti velik i kako je baš njegova crkva najljepša u Zagrebu i ima najljepši toranj iako je 200 metara udaljena od Katedrale.

- Hoćeš plesat samnom? Baš mi se pleše – kaže mi supruga dok pored nas u crkvu ulazi dvadesetak žena, žureći da se bace na koljena pred oltarom ukrašenim električnim svijećama i fotokopiranim plakatima gospe od gipsa koja je navodno proplakala negdje u južnoj Americi.

A i meni je odmah došlo da zaplačem nakon tog njenog pitanja. Od muke. Jer znam da ćemo se zbog toga možda i posvađati do kraja svadbe. Svejedno se pokušavam odmah izvući iz mogućnosti javnog nastupa.

- Ne znam više plesati. Sve sam zaboravio. Ispast ću budala.
- Ma kakva budala, ti dobro izgledaš dok plešeš.

Zanimljivo je da mi supruga takve komplimente dijeli samo uoči pira. Dok ne vidi četiri čovjeka s instrumentima, nema ni komplimenta.

Uglavnom preživim otvorni ples gledajući mladoženju kako još trijezan stisnutih zubiju u sebi broji: jen, dva, tri, jen, dva tri....

Taman kad su svatovi počeli osjećati utjecaj aperitiva, stiže predjelo. Kupio sam si još sat vremena. Premalo da uspijem smisliti obranu ili se sjetiti kako se pleše jebeni dvokorak.

Čim je tacna s narescima nestala na konobarevim rukama, počeli su frcati njeni komplimenti.

- Gle kad smo tek počeli hodati, bila sam sretna što sam našla muškarca koji ne izgleda smješno dok pleše. Većina frajera je uglavnom troma i klampava. Kad ih gledaš imaš osjećaj da lamaću tuđim rukama i nogama. Tebe je stvarno lijepo gledati dok plešeš – šaptala mi je u uho dok sam žvakao posljednji komadić kulena.

I taman mi se u glavi stvori slika mene dok klizim podijem kao Fred Astaire koji mora svladavati otpor zraka zbog klempavih ušiju, kad ispod oka primjetim nekog srednjovječnog muškarca koji se baca pred bendom kao amazonski vrač pod utjecajem trava koje se u botanici stručno zovu debilanus publicus.

Novi poticaj za nastavak pokreta otpora.

- Gle, ljubavi, prošlo je tri godine otkako sam posljednji put plesao. Ne želim ispasti javna budala. Mogli smo par dana prije svadbe malo vježbati, pa bi bilo sve ok. Ali nismo – pokušavam joj objasniti dok prestravljen gledam kako oznojena rulja u deliriju počinje fomirati "vlakić".

Supruga je počela shvaćati da komplimentima i šaputanjem na uho neće daleko stići.

Znaš što, ljuti me što neke stvari ne možeš napraviti zbog mene. Sve što tražim je jedan ples – počinje frontalni udar, a ja se očajnički pokušavam sjetiti stvari koje inače radim upravo zbog nje.

- Ali ti od mene tražiš da svjesno napravim idiota od sebe. Volim te najviše na svijetu, ali molim te nemoj tražiti od mene da ispadnem budala – pokušam tihim tonom nastaviti raspravu.

- Znaš što, to mi je počelo smetati. Samo želim plesati sa svojim mužem. To je sve.

- Pa to je najmanji problem ljubavi, kad dođemo doma, pustiti ću glazbu, plesat ću s tobom sve do zore ako treba – kažem, ponosan na to kako mi mozak brzo radi iako pijem sedmi bambus.

- Nije to isto. Ja hoću sada – reče i demonstrativno se digne i ode plesati sama.

Otišao sam van zapaliti najdeblju cigaru koju sam ikad vidio. Nakon pet minuta pridružili su mi se prijatelji i počeli smo brbljati.

U tom trenutku moja je supruga brzim korakom prohujala pored nas i uputila se na ulicu. Eto pizdarije, pomislim i viknem za njom. Nije se osvrtala. Zgrabim mobitel i nazovem ju. Ništa. Potrčim za njom.
Vratili smo se držeći se za ruke. Nije bila ljuta, išla je po cigarete, a ja sam se osjećao kao majmun. Prijatelji su se smijali, jer su znali kuda je krenula. Bilo im je zabavno gledati kako trčim za njom.

Nakon sat vremena, prestali su njeni napadi za ples.

- Uh, ubijaju me ove visoke pete. Otpast će mi noge. Malo ću ih skinuti dok sjedim – rekla je.

Jebiga, zaboravio sam na štikle.

Gotovo ništa ne znam o toj zemlji za koju su vezani.

I kada sam mu spomenuo film "Sokol ga nije volio", probudio sam u njemu, ne jednog, nego tri Slavonca.
Kroz zapaljenu cigaretu ispuhivao je dim koji su udisali njegov otac i djed.
Odmah se sjetio Sokola kojeg je otac tukao da izbaci sve svoje frustracije, i rekao mi da je, istina je, Slavonija je toliko luda.

Vuče ga nešto nazad, kaže da želi livadu da na njoj trči živalj, mačke i psi.

- I žene - netko je dobacio.

Pričao mi je kako se više nitko ne ženi u zadružnom domu jer u hotelu imaju prave konobare i stolice. I sobu u kojoj se možeš presvući. Zadružni dom zgazilo je vrijeme.

Boji se otići dole. Strah ga je vidjeti koliko su mu majka i otac ostarili od Usrksa. Ne zna bi li ih prepoznao.

Uzela ga je ta želja kao Eva jabuku. Vidim da povratka nema.

Naučio me što znači gnjaviti. Sanja da otvori tvronicu namještaja.

- Ma bio bih sretan i sa jednom šupom i tokarskim strojem. Samo da mi je gnjaviti drvo - kaže.

I rekao mi je da se njihovi stari bunari zovu đermovi, a ja sam shvatio da ništa ne znam o toj zemlji osim da rađa drveće koje će jednog dana Đuro gnjaviti.

I dok na svadbi gledam debele guzice nevjenčanih cura kako se u nekoj glupoj pozi drmusaju u ritmu isfucanog can-cana, shvatim kako mu zavidim na snu i želji za livadom.
Želim mu da dobije svoj stroj, pse i mačke, pa i žene.

- Koji vam je kurac s tim pisanjem, di god se okrenem, sve samo jebeni književnici - protresao me Brajin glas. Plesao je s mojom ženom jer ja nisam htio.

Gotovo je bilo sa sanjarenjem Đurinog sna.

Dobro jutro ljubavi.

- Nemojte se ljubit u usta!
- Zašto ne, pa tata jako voli mamu.
- Nema veze, nemojte se ljubit u usta.
- Ali, zato što se tata i mama vole, rodio si se ti, i braco. Zato vas je mama imala u trbuhu.
- Nije.
- Nego?
- Sami smo se rodili.

Počeo je novi dan.

Šuma je bila njena crkva i džamija. Bila je i njena majka, kada bi prava mati pijana ležala pored bunara, njen otac, kada je padala prejaka kiša da grli njegov nadgrobni spomenik ispod breze koja se vidi s vrha štale.

Čudakinja. Vještica.

Tako su je u selu zvali od malih nogu. Od onog dana kada se izgubila u toj šumi, od kada je upoznala noć među krošnjama koje je njezina majka mrzila jer su joj otele muža.

No ona je voljela ta stara stabla i sve što joj je mekana mahovina u podnožju krošanja nudila sve ove godine. Borovnice i kupine zalijevala je hladnom izvorskom vodom, a prodavajući gljive uspjela je skupiti dovoljno novca za stanarinu.

Danas je bio petak i kasnila je osam dana s plaćanjem. Majku više nije bilo briga, ali je Crvena znala da baka mrzi čekati. Navikla je dobiti novac na ruke svaki prvi petak u mjesecu.

Navukla je kapuljaču, spremila kuvertu u njedra, izula papuče i bosa prekoračila granicu livade i šumske sjene.

Jedan od njih uvijek je čekao na rubu. Bez obzira na snijeg, led, kišu, maglu, vjetar. Vučja straža uvijek je bila tu. Po noći bi Cvena znala proviriti preko ruba prozora, i mirna bi se naslonila nazad na jastuk nakon što je vidjela dva crvena, nepomična oka koja paze na nju s ruba šume.

Sad kad je zakoračila u šumu, a vlažna mahovina poslala trnce do njenog vrata, stražar se trgnuo, a bedra su mu se tresla dok je snažno grabio ispred nje u srce šume. Do njihovog proplanka.

S njene lijeve i desne strane šuma je oživjela. Čula je lagane šape kako tapkaju po trulom lišću i razgrću mokru paprat. Vijest se proširila i vukovi su znali da je vrijeme za ples.

Kada je izbila na proplanak čije središte je pokriveno debelom djetelinom, krošnje su zanijemile. Stala je u sami centar, spustila kapuljaču, a kada je vjetar raspršio njenu crnu kosu, raširila je ruke.

Tek su tada vukovi počeli izlaziti na proplanak. Sjene stabala odvajale su se od njih u posljednji trenutak i činilo se kao da mokrim njuškama probijaju crnu opnu. Sjela je na djetelinu i dalje držeći raširene ruke, a vukovi su naizmjence prolazili pored nje trljajući svoja krznena leđa o njene dlanove.

Divlje zvijeri reagirale su onako kakve ih je priroda stvorila. Rastrgane između instinkta i ljudskog mirisa lamatale su svojim masivnim glavama, rasklopljenih ralja, ostavljajući u zraku spirale koje je iscrtavao njihov topli dah.

Obrisi su brzo isparavali kao i strah Crvene kada joj je prije deset godina prvi vuk liznuo ruku nakon što ju je svladao san među nazubljenim granama.

Smijala se od silne ljubavi prema njima, svojim šumskim psima, zbog kojih je zimi pjevala tihe pjesme pastirima, a kad bi zaspali ponudila bi zvijerima njihova stada.

Vukovi su voljeli čuti njen smijeh. Ali od njenog jecanja su podvijali repove. Šuma se brinula za nju. Svaki put kad bi plakala, tješila ju je hladnom vodom iz potoka u kojem bi njezin odraz uljepšala do granice prepoznavanja. Kada bi vidjeli njene suze, vukovi bi toliko podivljali da bi počeli ubijati svoje mlade.

Bakina kuća bila je udaljena dva sata hoda od proplanka. Prije no što je pokucala, isprala je s ruku miris svojih stražara. Starica je stajala nad drvenim stolom i nožem derala kožu sa bijelog zeca.

- Gamad mala mi ždere kupus. Ovog ću ja požderati - rekla je stara ne osvrćući se prema Crvenoj koja je promatrala kako rozo meso izranja ispod bijelog ogrtača.

- Donijela sam novce - rekla je Crvena.

Stara je nož zabila u stol. Krpom obrisala ruke, okrenula se i naslonila.

- Dobro ti pristaje ova crvena pelerina, vještice mala. Pljunuta si slika i prilika one tvoje kurvetine od majke. Vidim da i dalje bosa ideš kroz šumu. Trebalo bi te spaliti na lomači - sasula joj je uvrede u lice.

- Evo novci - reče i ostavi kuvertu pored noža.

- Opet kasnite s plaćanjem. Neće više tako ići.
- Kako to misliš?
- Prodala sam kuću u selu.
- Našu kuću?
- MOJU kuću nakazo. Želim da skupite prnje i gonite se kud god znate. Što se mene tiče ti možeš i crknuti u toj šumi. Ionako si u njoj cijelo vrijeme.
- Ali nemamo kuda otići.
- Baš me briga. Možete krepati pa neka vas crvi pojedu kao i ono smeće od tvog oca.

Crvena je zaustavila dah. Gledala je u ovu staricu, nije shvaćala njezinu mržnju koja ju je rezala jednako lako kao i ovaj nož koji para zečju kožu. No ipak, ta mržnja pristajala je staričinom licu, nalik na omekšalu glavu lutke iz izloga koju je netko previše približio vatri.

Navukla je kapuljaču, a sjena je pala preko njenih očiju. Sakrila je zjenice koje su razlile, ostavljajući samo tanak prsten irisa. Njene dvije male pomrčine.

Kada je izlazila, ostavila je odškrinuta vrata. Iz daljine su se jedva čula skvičanja. Vukovi su već počeli ubijati mlade. Mahnito se počela penjati na proplanak iznad kuće, grabeći gotvo četveronoške po polegloj travi.

Uspravila se na vrhu, a zapuhnuo ju je dim iz dimnjaka, noseći joj miris rasčetvorenog zeca i mržnje ustajale u utrobi starice čija krv teče i tijelom Crvene. Osjetila je lagan dodir po nozi. Iza nje je stajao vuk u ustima držeći jedno mlohavo tijelo iz svojeg okota. Spustio ga je Crvenoj pred noge. Zagrlila ga je i dugo mu šaputala gladeći ga po staroj grivi.

Te večeri šumski su psi pred njenim vratima ostavili kuvertu s novcem i komadić bijelog zečjeg repa.
A u zoru, s vrha štale s kojeg se vidi breza, Crvena je gledala kako cijelo selo gori.

Sjena je izronila iz magle tako iznenadno, da se prednji dio automobila već počeo drobiti kada sam shvatio da uranjamo po kamion.
Hladan noćni zrak udario me u lice trenutak prije nego što je to učinila i šajba.

Scena od prije nekoliko sekundi. Kadar sniman sa haube. Bez zvuka.
Roditelji smišljaju kako provesti prvi dan u Veneciji, a šestogodišnjak na stražnjem sjedalu postavlja svoje 74. pitanje otkako su krenuli.

Prvi udah. Nakon što sam otvorio oči činilo mi se kao da mi na prsima sjedi div. Bio sam na krivom mjestu. Pod prsima sam osjećao ručicu mjenjača.
Vozačevo mjesto je bilo prazno, a majka je sklopljenih očiju nešto pokušavala reći, kao da se buni u snu. No kroz usta su joj umjesto riječi izlazili krvavi mjehurići.

Kamera snima policajca koji preusmjerava promet. Hitnoj pomoći signalizira gdje da se parkiraju.
Slow motion.

Dok sam se vraćao na stražnje sjedalo, imao sam osjećaj kao da je neko pustio traku unazad. Nisam se ni naslonio, a vrata su se otvorila i bijele ruke su me zgrabile. Svom silom sam se počeo otimati, čeljust me je bolila koliko sam ju čvrsto sitisnuo. Osjetio sam kako mi se sa čela cijedi znoj, ulazi mi u oči. Nije me pekao. Snaga je splasnula, a ja sam vidio kako je na bijelom ramenu čovjeka koji me je nosio ostala crvena mrlja.
Preko ramena sam ugledao oca koji leži na mokroj ulici, ruku i nogu raširenih kao vitruvijev čovjek.

Kadar iz ptičje perspektive. Vozilo hitne pomoći s upaljenih svjetlima uključuje se u promet. Kamera se lagano spušta i prikazuje kamion koji izgleda kao da je sjeo na prednji dio crvenog Stojadina.

Fade out.

Klinički centar u Ljubljani mi se činio toliko velik, da je moj strah od neizvjesnosti i nepoznatih ljudi zamjenila panika da ću se u njemu izgubiti i neprestano trčati hodnicima, otvarati vrata svake sobe u nadi da ću ugledati roditelje.
Pored mene je prohujao krevet s mojom majkom, pokrivenom bijelom plahom do brade. Jedan kotač je škripao. Sasušena krv na njenom licu podsjetila me na njene riječi da pazim kako jedem borovnice jer se fleke ne mogu oprati.

Kamera prati liječnike koji guraju krevet sa kotačićima. Jedini zvuk koji se čuje su odjeci hitrih koraka. Čuje se i jeka u velikom hodniku. Jedan kotač škripi.
Slow motion.

Osjetio sam očevu ruku, na ramenu ili leđima, ali to je jedan od rijetkih trenutaka kada ne mogu vizualizirati njegovo lice.
I ljudi iz te bolnice su danas samo utvare, blijede slike koje trepere u glavi kao da ih prikazuju baterije koje samo što nisu ostale prazne.
Medicinska sestra je prozirna, puhnem li u nju, razletit će se kao tisuću i prvi mirisni oblačak koje onaj mali debil iz reklame cijeli dan broji.

Kadar prikazuje medicinsku sestru koja bez zvuka gestikulira dječaku u krevetu da nešto pojede. On sa smješkom prati kako medicnska sestra polako hoda prema zidu. Svakim korakom je sve blijeđa i blijeđa, a trenutak prije nego što će udariti u zid, potpuno nestane.

Na svakom uglu bolnice policija, ljudi s oružjem, prozirna sestra mi je rekla da je u bolnici i drug Tito. Onaj čovjek s cigarom kojem sam morao mahati zastavicom kad je prolazio cestom pored Bundeka. Na staklu crnog automobila sam tog dana vidio samo svoj odraz. Ali svi su rekli da je Tito bio iza stakla.

Kamera sa leđa snima dječaka u ispranoj pidžami koji gleda u naoružane policajce. Iza njih ljudi kupuju novine na kisoku. U zvuku prevladava buka desetine ljudi koji prolaze predvorjem bolnice. Svi izgledaju blijedi od neonskog svjetla. Dječak u desnoj ruci drži keks.

Negdje na katu doktori su razbijali glavu hoće li mojoj majci rezati nogu ili ne.
A ja sam samo htio da mi netko kupi onu jebeno dobru kaubojsku pušku koju je debela teta izložila na svom kiosku, odmah pored aparata za kavu i sokove.

Fade out.

Burgio


Vito se rodio prije zore kad su na obronke Burgia počeli izlaziti gušteri i ukipljeni promatrali ljude kako zabijaju motike u suhu zemlju, dok sunce ne uzavrije sicilijanski zrak.
Toga dana njegov otac nije otišao na polje, žene u kući izbacile su ga iz sobe, i nakon što je vidio svog sina, spremao se provesti dan u krčmi časteći "amici miei".

Oduvijek sam zamišljao da je tako moj djed došao na svijet.

Burgio je malo mjesto udaljeno oko 50 kilometara od Corleonea. Po njemu i danas lunjaju turisti usred bijela dana, topeći se na suncu, uvjereni da nikog nema na ulicama jer se svi boje mafijaških obračuna, ne shvaćajući da lokalcima ne pada na pamet izlaziti iz kuća dok se na kamenom zidu od vrućine može ispržiti jaje.

Tamo ljudi ne završavaju svaku rečenicu sa "capisci", i tamo sigurno nećete vidjeti tri debilna brata kako nagovaraju polugolu djevojku da im proda drvo naranče.

To je mjesto gdje udovice do kraja svog života nose crninu i ne izlaze iz kuća, mjesto gdje sicilijanke ne smiju kročiti u birtije, selo kamenih kuća u čijim sjenama ljudi spominju svoju djecu koja su se odselila u gradove, ili otišla u bijeli svijet, kao što je to napravio i moj djed.

Vito je božićno branje mandarina zamijenio lošim hrvatskim jezikom, samo zbog ljubavi jedne Zagorke. Bregove opaljene žegom ostavio je drugima da ih ukrote, i uselio u mali stan u Novom Zagrebu, a umjesto sočnih bresaka iz pune košare, grabio je ručicu tokarskog stroja u Prvomajskoj.

Ali, osim svojeg zaljubljenog srca, u Zagreb je dovukao i Siciliju.

Rijetki su danas ljudi koji žele živjeti po svojim pravilima i principima koji su se stoljećima pisali i prenosili sa oca na sina. Rijetki su oni koje se prilagođavaju samo da bi se dodvorili. Vito je bio pripadnik stare garde koji je zahtijevao poštovanje, ali ga i davao. Bogato srce takvih ljudi dragocjenije je i od svih zlata koje se čuvaju u utrobi Vatikana.

Sjećam ga se u njegovoj stolici, uz njegov prozor s kojeg je pucao pogled na cijeli kvart, bilo je to njegovo mjesto gdje je šutio, gdje vikao "porco dio" jer je baka skuhala premekanu paštu, gdje se znojio kad bi ga ona natjerala da mlati tjesto za orahnjaču sa cvebama. Sjećam ga se kao čovjeka koji je baki pokušao zabraniti da se na plažama Sicilije skine u bade kostim.

On me natjerao da prvi put zaplačem u strahu od smrti kada je kući donio malu srnu, koju su ubili u lovu. Kad su suze prestale, pojeo sam tog bambija sa njokama. Naučio me i da se kora od parmezana ne baca, da je ukusnija kada se prepeče na vatri, pamtim ga kao jedinog na svijetu koji mi je davao čekić da otkrijem što to u vekerici ide tik-tak, jedini čovjek koji se nasmijao kada sam ga, kao mali, namazao govnom iz tute dok je spavao.

Uvijek sam znao da su bomboni u desnom džepu njegova sakoa, da ne smijem dirati njegovu crvenu kutijicu sa briljantinom, zbog kojeg je uvijek nosio češalj sa sobom, isti onaj kojim ga je baka češljala u krevetu iz kojeg nikad više nije ustao.

Tek kada je umro sam saznao da prezime Maria Puza znači "smrdljivac" i da su Vito i njegov brat upoznali glavnog lika iz Puzove knjige Sicilijanac kada je on prošao kroz njihovo selo, i da je taj lik bio najobičniji lopov, a ne talijanski Robin Hood.

Vito je bio čovjek koji mi je, kada sam pokušao umrijeti, prvo opalio šamarčinu, a onda me zagrlio i jecao.

Prvi put sam zaboravio kameru. Pola sata kasnije sam zaboravio da sam zaboravio kameru. Na to me je opet podsjetio liječnik, kada je u rukama držao mog prvog sina, po prvi puta okupanog, po prvi puta zamotanog u deku.

- A gdje vam je kamera - upitao me i u naručje uvalio to malo stvorenje koje je ispuštalo kombinaciju zvukova između plača i predenja.

Bio sam na oba poroda. Ne samo zato što je supruga rekla da bi joj to puno značilo, već i zato što sam imao osjećaj da bi to bio naprasno prekinuti put. Bio sam tamo kad je sin začet (naravno :)), smješio se i zagrlio suprugu kad mi je rekla da je trudna, gladio joj trbuh kad sam prvi put jedno poslijepodne shvatio da joj raste, gotovo umro od ponosa kad mi je doktor na monitoru pokazao mali pimpek, osjećao pod dlanom prve udarce "s one strane", ležao joj na trbuhu prislanjajući uho kao diverzant na tračnice, gledao suprugu kako oduševljeno pred ogledalom gleda svoje grudi koje je priroda uzela u svoje ruke.

Bio sam tamo kad je smirenim glasom držeći se za trbuh rekla da je vrijeme krenuti u bolnicu i dodala da je sve spakirano dok sam mahnito rovao po ormaru kao krtica na amfetaminima, bio sam tamo kada su se njezini nokti zabijali u moj zglob svaki put kada bi aparat pored mene najavio da dolazi trud.

Nakon svega toga, te devetomjesečne uvertire, činilo mi se ispravnim da taj put ispratim do samog kraja.

Dok ne prestanu urlici i počne dječji plač.

Na drugom porodu imao sam fotoaparat. Te fotografije nisam pogledao gotovo godinu dana. Kada sam tada škljocao u toj bijeloj sobi u kojoj je preko malog zvučnika svirala glazba bez baseva, nisam pazio kako fotografiram. Samo sam okidao. I napravio jednu od meni najdražih fotografija.

Do kraja svog života imat ću priliku gledati prvi dodir moje supruge sa našim sinom. Njezina dva prsta koja su lagano prešla preko ramena ljubičaste naborane kože koje se još treslo jer ga više ne grije voda u kojoj je plutao.

To je trenutak kada dijete nije potpuno kročilo na ovaj svijet jer je vezano za majčinu utrobu pupčanom vrpcom, i mokro od tekućine u kojoj je spavalo, smijalo se, i koprcalo.
S druge pak strane, to je trenutak kada je zauvijek ušlo u naručje svoje majke čije ga ruke više neće grliti preko napete kože na trbuhu.

To je trenutak kada je prvi put dijete osjetilo njen miris.

A onda su ga stavili u naručje velikog, dlakavog čovjeka koji se u posljednjih šest sati nebrojeno puta oznojio.

Odnosno meni.

Moj drugi sin danas.

Kada je zakucao na vrata, ruka ga nije skroz poslušala. Udarci su odzvonili mlitavo i plaho, baš onako kako se i on osjećao.
Umjesto drvenog odjeka vratiju, stubištem su zazvonili njegov strah i trema.
Miris buketa u ruci napajao je snagom čekić koji je ritmički mlatio po nakovnju u njegovoj glavi.

Sjetio se što mu je govorila.

Zaboravi onu pušku koju je imao kad ti je prvi put otvorio vrata.

Moraš biti poptuni luđak da zaboraviš onu mrcinu od lovačke dvocjevke. Svaki dan ga je na to podsjećala flekava majca. Tog dana je od straha zdrobio jogurt koji je držao u džepu. Studentska hrana.

Nemoj ni slučajno zakasniti.

Čuo je korake u hodniku iza vratiju i brzo pogledao na sat. Minuta do 5. Idealno.

Kada su se vrata otvorila zapuhnuo ga je miris kave, a krv mu šiknula u sljepoočnice i kroz čelo potjerala sitne grumene znoja. Pogledala ga je i nasmješila se samo zbog njega. Oči su ostale ozbiljne.

- Uđi. Tata čeka u sobi. Zapamti sve što sam ti rekla.

Polovica hodnika bila je u mraku. Prigušeno svjetlo dolazilo je iz sobe prema kojoj ga je gurnula vrlo malim trzajem. Kao da je vrijeme da se krene nakon što je svećenik završio misu. Cvijeće je ostavio njezinoj majci. Taj je osmijeh bio iskren.

Prekoračivši prag, nije odmah pogledao prema njenom ocu. Jedini izvor svjetla bio je akvarij s malim ribama koji se nekoliko godina kasnije rasprsnuo sam od sebe. Ribe su završile na podu grabeći zrak. I on je osjetio potrebu da udahne punim plućima.

Njen otac je sjedio na čelu stola, leđima okrenut prema ribicama koje su ga prepoznale i skupile se u titravo klupko, naviknute da ih samo on hrani. Svježa bijela košulja, tamna kravata savršeno zavezana, sivo odijelo tek izašlo iz kemijske čistione, na rubu rukava sjaje se zlatni gumbi za manžete izvađeni iz kutije samo za ovu priliku.

Obrijao se prije pola sata.

Ruka laktom naslonjena na stol igledala je kao stalak za cigaretu koja je upaljena prije nekoliko sekundi. Onog trenukta kad je ušao u stan.

Lice njenog oca bilo je bezizražajno iako je, gledajući ga onako sređenog, zalizane kose, znao da se za ovaj susret pripremao cijeli tjedan. Kurac cijeli tjedan. Cijeli život. Mogao je zamisliti i oca njegovog oca u tom ritualu koji prolaze samo jednom u životu.

- Dobar dan, gospodine Vito – rekao je i odmah se posramio. Činilo mu se da je zaskvičao, a ne progovorio.

Nije dobio odgovor. Vito je srknuo malo kave, salvetom obrisao njegovane brkove.

- Sjednite – rekao je i očima pokazao na stolicu.

Bila je nasuprot njemu, također na čelu stola. Sjeo je kao da je u prvom redu kazališta.

Akvarij mu je blještao točno u oči. Imao je osjećaj da su se ribice priljepile uz staklo i da mu se smiju u facu.

- Pa kao što znate došao sam moliti ruku vaš... – začepio je kao pile kad ga zgrabe za vrat kada je vidio da je Vito dignuo dlan prema njemu.
- Slušaj me sada – rekao je mirno, ugasio cigaretu i naslonio se.
- Moja kćer te voli. To joj ne mogu zabraniti. Kaže da si dobar. Da je sretna s tobom. Voliš li ti nju?
- Volim.
- Onda zapamti jednu stvar. Govorim ovo prvi i posljednji put. Slomiš li joj srce, ubit ću te kao zeca – rekao je i pustio da nekoliko sekundi tišine ostavi pečat na tu izjavu.
- Obećavam vam da je nikad neć....
- To je to. Pozivam te da sutra u podne ručaš s našom obitelji. Doviđenja.

Ustao se, pozdravio i krenuo u hodnik. Čuo je iza sebe kako Vito opet briše brkove.
Ona je odškrinula vrata svoje sobe i rukom mu gestikurala da će ga poslije nazvati. Njezina majka mu je namignula iz kuhinje dok je brisala ruke kuhinjskom krpom.

Izašao je na hodnik, a kad su se za njim zalupila vrata, osjećao je kako ga guta euforija. Tu noć nije oka sklopio, sjećao se kako je ona plakala od sreće preko telefona i pričala mu da je izljubila svog oca. A otac je zagrlio svoju ljubimicu i poljubio ju u čelo. Ništa nije rekao.

Idući dan u 11 sati obukao je odijelo po treći put u životu. U minutu do 12 pokucao je na njena vrata. Udarci su snažno odjeknuli stubištem. Vito ga je dočekao u vesti i ponudio ga kavom.

Dok smo se vozili u autu, razgovarao sam s prijateljem i uglednim članom naše blogerske zajednice, odličnim autorom. Išli smo po pivu i razgovor se neizbježno bližio kraju.

- Bojim se da ako ti objasnim moje slutnje u čemu je problem, da ćeš se uvrijediti, a to bi moglo onda utjecati na tebe i tvoje pisanje - rekao je nakon mog nagovaranja, jer sam slutio da pokušava kupiti vrijeme dok vožnja ne završi.

- Nisam malo dijete, reci mi u glavu, kako si to uvijek radio.
- Ne mogu, nije jednostavno.
- Vrlo je jednostavno, ili kažeš ili ne kažeš.
- Bojim se reakcije.
- Uvijek si mi govorio o pisanju, ne vidim u čemu je sad problem - bio sam već ljut.
- Da, ali ovo nije jednostavno. Ne znam kako bih rekao.
- Evo, kada dođem doma, skuhat ću si kavu i nazvat te, pa ćemo popričati. Ok?
- Ok. Ali to nije ništa bitno. Boli te kurac. Samo piši. I to je to.

Kada sam došao kući, isključio je mobitel.

Uvrijedio me.

Boli te kurac. Samo piši. I to je to.

Kao i obično bio je u pravu.

A meni je, kao i obično, trebalo tri dana da to shvatim.

Zaklopio sam svojom šakom pet malih prstiju.

Ista krv grijala je moje isprekidane linije na dlanu, one za koje mi je jednom neka žena bez lica rekla da su kratke i da ju to brine.

Koji si ti kurac da te to brine i gdje ti je sad lice?

U gnijezdu mojih prstiju i u ovome trenutku raste ruka prema kojoj nisam iskren.

Ruka od koje moram skrivati istinu da svaki dan jedna majka u zemlju polaže bijeli lijes. Da svaki dan nečiji djed ili susjed dahće nad grudima koje su tek počele bubriti. Da svaki dan još krvavo novorođenče dobije etiketu s cijenom i 20 posto popusta.

Snovi pokreću zglobove male ruke koja će možda morati nositi oružje u ime ideja ograđenih bodljikavom žicom. Ruke od koje krijem scene filmova u kojem se kauboji ševe zanosom srednjoškolaca.

Obrazom osjećam mali dlan koji će držati knjige u kojima piše sve o ciklonu B i o krvi prolivene u ime dvije prekrižene linije. Dlan koji će možda jednom tješiti ženu koja je dozvolila da joj stružu utrobu jer nema novca za još jedan mali tanjur na stolu.

Sjedim na rubu kreveta i pod svojoj ručerdom vidim klupko od pet prstića koji će se jednom igrati s gaćicama nečije kćeri.

Stojim na straži i borim se protiv sna dok bdijem nad malom rukom na kojoj samo jedan jebeni prst ima razornu snagu od 25 kilotona i veću moć od svih čarobnih štapića uštogljenih čudaka iz Hogwartsa.

Bdijem nad rukom za koju se nadam da nikad neće imati potrebu posegnuti za nebom.

Nasloni se sine, čuvam te.