Kupili smo torbu, s koje prijeteći gleda do zuba naoružani Optimus Prime ("tata, hoću Transformers torbu"), pernicu, olovke, bilježnice... Ostala su još samo dva tjedna do škole, u koju će moj sin prvi put kročiti.
Lijepa je to škola, osunčanog predvorja i s velikim šarenim prozorima, s prekrasnom malom knjižnicom u kojoj sam, pred pedagogicom masne kosne i debelih naočala morao ispuniti upitnik koji strani jezik želim da moj sin uči i hoću li ga poslati na vjeronauk (o tom pitanju još nisam odlučio). Razgovarao sam i s ravnateljem koji je bio vrlo srdačan, i za kojeg kažu da voli zaviriti u čašicu (možda mi je zato ispričao što mu je njegov djed savjetovao prije prvog dana škole). On je bio druga osoba kojoj sam rekao da me napala teška depresija jer sina moram poslati u školu (svoju tugu prvo sam otkrio supruzi), a pokušao me utješiti frazama u stilu život je takav kakav je, i što se mora mora se i onda mi ispričao kako ni njemu nije lako jer upravo mora kupiti vijence u ime škole jer je dvjema sestrama, njegovim učenicama, umrla majka koja je dugo bolovala od raka.
- Ali ne mojte se vi ništa uzrujavati. Znate, moj je djed meni rekao prije prvog dana škole da neke stvari moram naučiti sam. Stisnuti zube i progurati se kroz te prve mjesece bez držanja očeve ruke. To nisam nikada zaboravio jer je, na prvi dan moje škole, te iste večeri umro u krevetu - blagonaklono mi se nasmiješio ravnatelj, a ja počeo razmišljati radi li ona ljekarna u blizini i mogu li dobiti antidepresive bez recepta.
A onda sam, na izlasku iz škole, zamijetio malog dječaka kako sjedi na porti, ponosan na svoje dežurstvo, sretan što mora paziti tko ulazi u školu.
- Evo sad ću vam otvoriti vrata - nasmješio mi se i pritisnuo gumb. Bio je možda dvije godine stariji od mog sina. To mlado lice popravilo mi je raspoloženje, podsjetilo me kako su djeca zapravo žilava mala stvorenja koja se vrlo brzo prilagode novoj sredini. A onda sam izašao iz škole pod pravi prolom oblaka i u roku od deset sekundi bio mokar do kože.
- Kako je prošlo? Jesi li sve obavio? - pitala me supruga kad sam je nazvao.
- Jesam. Upisao sam ga u školu - odgovorio sam zureći u cipele dok mi se kiša slijevala niz nos.
- Pa nisi valja još depresivan - rekla je, a ja sam osjetio da se smiješi.
- Ma ne pitaj, srce mi puca.
- Joj, ne budi smiješan. Sin nam kreće u školu. Trebao bi biti sretan i ponosan.
- Da, znam... Ali...
- Ajde, ajde, sve će biti O. K. moram ići dalje raditi, čujemo se. Pusa - prekinula je vezu.
Zanimljivo je koliko su majke nekad snažnije i razumnije kad su u pitanju djeca. Čini se da imaju puno više povjerenja u njihovu snalažljivost i snagu. Brojeći dane do početka škole, gotovo svaki dan bavio sam se nekom vrstom samoanalize svoje predškolske depresije. Htio sam pronaći odgovore na gomilu pitanja koja su mi se rojila u glavi, ali to je značilo zaviriti u budućnost i znao sam da samo vrijeme može donijeti odgovore. Nisam se mogao oteti dojmu da sina predajem instituciji, sustavu koji će ga uvući u zupčanike svoje mašinerije, da će se izgubiti u gomili šarenih torba, među tisućama stranica ispisanih brojkama, povijesnim imenima, formulama, razlomcima, pridjevima, imenicama i jednadžbama. Brinulo me što će se velik dio njegove osobnosti formirati dok nisam uz njega, kroz odnos s učiteljicom, svojim vršnjacima, kroz poglede nasmiješenih djevojčica.

- Vašeg ćemo sina staviti u razred koji će voditi naša najbolja učiteljica, teta Irena - sjetio sam se što mi je rekao ravnatelj. I to je sve što mi je preostalo, vjerovati na riječ nekom malom čovjeku u smeđoj kravati i sivoj košulji koji tvrdi da je teta Irena nešto najbolje što se moglo dogoditi mojem sinu. I gotovo. Teta Irena će od sada svaki dan mom sinu govoriti što je dobro, a što loše, ona će mu pokušati objasniti što ga očekuje u životu, odlučivati kakvu ocjenu zaslužuje njegova pamet. Meni onda preostaje da kod kuće pokušam otkriti kakve je stavove teta Irena prosula pred mog sina, je li se u komunikaciji prilagodila karakteru mog sina, smatra li ga vrlo inteligentnim ili prosječnim, ide li joj moj sin na živce ili ne, smatra li teta Irena da su mu uši klempave i na kraju krajeva, je li teta Irena ustinu izašla iz Top Gun akademije za učitelje ili zapravo do škole putuje na metli.
Pokušao sam sina pripremiti za školu najbolje što sam mogao. Naučio sam ga pisati i čitati, objasnio mu da se prema učiteljima mora odnositi s poštovanjem i hrvao se s njegovim uvjerenjem da će biti najmanji u školi (mislim da roditelji prvog djeteta koje je iz njegovog vrtića krenulo u školu imaju svaki po dva metra). Detaljno sam mu ispričao, u bezbroj navrata, što ga očekuje u školi, i zašto zapravo mora u školu. Ti su razgovori između ostalog doveli do njegovog pitanja "tko je glavni, policajac ili doktor?", pa je, odoljevši porivu da hvata lopove, odlučio kako će, kad naraste, liječiti bebe i imati zgodnu medicinsku sestru koja će mu svaki dan nositi kolače.

No je li sve to dovoljno? Je li on uistinu spreman za male klanove koji će se stvoriti u razredu? Kako će se nositi s prokletim malim nasilnicima kojima su "pogrešne tenisice" dovoljne da se na nekog okome? Kako će podnijeti piskutanje zlih curica čijim tatama iz džepova ispadaju euri koje troše svaki put kada će njihovo razmaženo "zlato" kući doći s peticom? Hoće li pobjeći u suzama ako se zatekne u tučnjavi ili će se suprostaviti? Hoće li mi govoriti što ga muči ili će šutjeti od srama? Sve je više pitanja, a sve manje vremena do prvog dana škole. Međutim, u posljednje mi se vrijeme sve više nameće samo jedno pitanje: Jesam li zabrinut zbog svog sina, ili zbog sebe?

Obuzima me nekakav osjećaj da je kretanje mog sina u školu zapravo prvi veliki roditeljski test. Na kušnji je možda moje očinstvo. Možda će se uskoro pokazati jesam li ovih sedam godina sina dobro usmjeravao, odgajao i jesam li mu bio najbolji mogući uzor? Krene li nešto po zlu, sebe ću proglasiti krivim, sjediti kasno navečer i razmišljati gdje sam pogriješio. No, s druge pak strane, svakog dana sam svjedokom postupaka mog sina koji me oduševljavaju i uljevaju mi povjerenje. Na primjer, svakog jutra on svom trogodišnjem bratu servira doručak i pusti mu crtiće, bez problema sam odlazi u dućan, i bez imalo srama i nelagode, i bez posebnog povoda zna me zagrliti i reći da me jako voli. Koliko god to bili postupci koji me uvjeravaju da će se moj sin jako dobro snaći prilikom ulaska u novi period svog djetinjstva, upravo su oni i razlog moje depresije.

Ne želim da se te stvari kod njega promjene. Želim da ostane iskren, da zadrži te početke odgovornosti koja se kod njega nazire, da njegov karakter veseljaka i dubokih plavih očiju nastavi ovim putem koji gradi moje povjerenje u njega, da bude i dalje razumno dijete koje je svaki put bilo u stanju izabrati samo jednu igračku usred Turbo limača, da i dalje razumije snagu pravih obećanja od kojih niti jedno do sada nismo prekršili niti on niti ja.
Očigledno sam velikim dijelom zabrinut zbog sebe jer sam svjestan da će u pitanje možda doći i neke moje "supermoći". Vjerojatno više neću biti tata koji jednom rukom može srediti tisuću lopova, niti tata od koje bježe svi duhovi kada se u sobi ugase svjetla. Više neće trebati moju pomoć kada treba srediti nekog pauka ili popraviti igračku. Ali, zapravo je to moja prava uloga. Davati mu ljubav, pažnju, znanje i sigurnost kako bi jednog dana znao nastaviti dalje bez moje pomoći, ali uz moju bezuvjetnu podršku.