Patuljak mu je skočio na prsa čim je doktor iza sebe zatvorio vrata. U jednoj je ruci držao gudalo, a u drugoj rukom stiskao vrat male violine. Pogledao ga kao odbačena ljubavnica, i zasvirao. Živahna melodija nije trajala dugo, desetak sekundi. Zatim violinu stavi pod pazuh, s ruke mu otrgne bolesničku narukvicu, i šmugne kroz prozor. On je, priljubljen uz krevet, prvo počeo plakati, a onda je pustio da ga obuzme histeričan smijeh.

Bilo je jutro Stare godine kad je primljen na psihijatriju, a hodnikom su bauljali pacijenti s kapama u obliku tuljaca, svjetlucavih od šljokica, pričvršćenih gumicama ispod brada. Od ranog jutra bili su spremni za doček Nove godine, iako će svi, nakon što ih nakljukaju lijekovima, zaspati prije ponoći. Dok su šetali hodnicima u svojim prugastim pidžamama, njihove ralje ludila činile su se tupim u odnosu na oštrinu ironije da se vesele što će najluđu noć u godini luđaci dočekati u luđačkim šeširima.

Patuljka je prvi put vidio prije dva mjeseca. Probudio se u svom krevetu u četiri ujutro, a patuljak mu je mirno sjedio na prsima. Jedna ruka naslonjena na violinu, noge prekrižene. Vidjevši da je budan, patuljak je usta usađena u čekinjastu bradu razvukao u osmijeh i zasvirao. Deset sekundi. Zatim je naglo, kao zec kojeg goni pas, nestao u najtamnijem kutu sobe.
To je jutro bilo početak njegovog ludila. Svitanje koje je donijelo paniku, napade paranoje, neizvjesne snove i strah od samoće. Patuljak se vraćao svaki dan, uvijek kad je bio sam. Vizije su ga iscijedile kao limun, ostala je samo isušena kora, a jedina stvar koju je osjećao bio je strah od male violine i bradatog osmijeha. Umor mu je gasio mozak, od naprezanja mu se lomilo tijelo, kao da cijelo vrijeme povraća a želudac je prazan.
Svaki dan. Patuljak. Svirka. Violina. Deset sekundi. Ostao je bez svega.

Jednog poslijepodneva, pukla je i terapija. Psihijatar je izgubio živce.

- Ne mogu vam pomoći ako vjerujete da je patuljak stvaran - psihijatar nervozno ugasi cigaretu.
- A koji onda to kurac iskače pred mene? On svira! Jel vam jasno? Ima najmanju jebenu violinu koju sam ikada vidio i njom mi gudi ispred nosa - trljao je sljepoočnice, glave zabačene preko naslona.
- Ne kažem da ga ne vidite. Morate mi vjerovati da patuljak ne postoji - zapali novu cigaretu.
- Nikada nećete shvatiti - zapilji pogled kroz prozor. - Patuljku se to vidi u očima. U očima mu vidim život. Ne znam kako bih to objasnio, ali… on je prestvaran da bi ga moja glava izmislila.
- Onda mi ga detaljno opišite.
- Stvar je u tome kako ga osjetim. Kako ga se bojim i što mi njegove oči govore dok gudalom trza po violini. Ha! Kako izgleda? Kao jebeni Ljutko iz Snjeguljice, ali je pet puta manji - grakne i snažno zalupi vratima kad je izlazio iz ordinacije.

Vrata stana provalila je policija. Pozvali su je susjedi. Ujutro, na Staru godinu, pronašli su ga zasranog i zapišanog u krevetu, krvavih podočnjaka, kako pjevuši melodiju. Po deset sekundi. Pauza. Melodija. Hitna je još u vožnji nazvala bolnicu. Na psihijatriji ga je čekao krevet.

***

Već je počeo padati mrak, kad je zadihani patuljak preskočio potok koji ga je dijelio od šume. Violinu je prebacio preko leđa, a svako malo je u trku provjeravao da mu bolnička narukvica nije ispala. Stopalima je grabio po suhom lišću gotovo bešumno. Prvi hrast, drugi hrast, stari javor… još samo stotinjak metara. Debela bukva zauzela je središte ledine natopljene slojem mahovine. Patuljak je bio udaljen nekoliko metara od bukve kad je skočio i nestao u deblu.
Skliznuvši na zemlju duboko ispod drva, rukama strese trunčice sa sebe, popravi violinu i uputi se prema ulazu iz kojeg se probijalo svjetlo i dopirali glasovi. Veliku sobu, koju su stoljećima kopali njegovi preci, grijalo je svjetlo baklji, a za desetinama stolova, prelijevale su se priče, smijeh i pjesma patuljaka. Za današnji dan, kada ističe godina, odjenuli su svoje najljepše kape, protkane zlatnim nitima, iz škrinja izvadili lule od ružinog drveta, a brade topili u medovini iz kristalnih krigli.
Slatki duhanski dim stvorio je pokrov koji je lelujao nad prostorijom, uzduž čijeg zida se prostirala polica s violinama.

Stari je sjedio na početku prostorije, sam za stolom. Patuljak mu priđe i baci pred njega bolničku narukvicu.
- Cijenjeni, uspio sam. Broj 21. Opet sam prvi - nakloni se.
Stari otpuhne dim i položi mu ruku na tjeme.
- Tvoji preci su ponosni, lovče. Neka te se ljudi vječno boje - povuče ga Stari nazad na noge. - Stara će godina umrijeti za pet minuta. Tada će svi znati - uzme narukvicu i objesi je na ploču iznad kamenog platoa.

Deset sekundi prije kraja godine, zaorila se pjesma. Uzdignutih čaša nazdravili su patuljku. Petu godinu za redom, najboljem lovcu ljudskih duša. S prvim otkucajima nove godine, na kameni plato postavljeno je dvadeset novih ploča. Praznih. Počela je nova sezona.
Pjesma i zvuci violina orili su se podzemljem sve do prvih znakova svitanja.

Policajac ga je protresao iz sna kad je počelo svitati. Spavao je u pidžami naslonjen na molitve i poruke zahvale u Kamenitim vratima, a baš iznad njegove glave pisalo je "Hvala ti Majko za sve".
Policiju je pozvala starica koju je umalo strefilo srce kad je ranom zorom došla zapaliti svijeću.
- Mislila sam da je umro. Znate, da je jedan od onih. Drogeraša - prošaptala je stara zadnju riječ policajcu.
Policajac je u početku bio skoro pa ljubazan i pomogao mu je da se ustane. Sve ga je boljelo od tvrdog poda, a iako je bilo ljeto, osjećao je da su mu noge i ruke hladne.
- Gdje živite - izvadio je policajac blok.
- Zaboravio sam - odgovori nakon pola minute trljajući butine.
- Jeste li što pili ili uzeli neku drogu?
- Nisam.
- I ne sjećate se gdje živite?
- Ne.
- Vaše ime je…
- Ni to ne znam. Ali me ona zove Pilić.
- Po prezimenu?
- Ne, nego po maloj koki, piletu?
- Aha. Dobro. Dokumenti?
- Nemam.
- Zašto ste ovdje spavali?
- Čekao sam nju.
- Koga?
- Pa tu ženu koja me zove Pilić.
- U pidžami?
- Da, tako smo se dogovorili.
- Da se nađete u Kamenitim vratima u pidžamama?
- Da.
- Zašto?
- Moram li odgovoriti?
- Ne morate. Završit ćemo razgovor u policiji. Idemo.

Dok su se vozili gradom, naslonio se na stražnje sjedalo. Zvuk motorole izblijedio je u ušima. Počelo ga je brinuti što se ne sjeća gdje živi, pravog imena, njenog imena.
Policajcu nije mogao reći da su se dogovorili kako će se u četiri ujutro poševiti na Kamenitim vratima. Ona je trebala doći odjevena samo u bijelu spavaćicu, raspuštene crne kose, bez gaćica. Još mu je rekla da će za taj poseban trenutak potpuno obrijati pičku. Da bude glatka i svježa, baš kako on to voli. Njen mali Pilić kojem će dati da kljuca koliko želi. Ona je obožavala te njihove igre. Birali su najčudnija mjesta za seks. Ona bi na krovu zagrlila dimnjak, raskrečila se, a nakon što bio joj ga stavio zguza, stenjala bi tako glasno da su ljudi na ulici zastali i gledali prema nebu. Zatim bi se u nekom dućanu zavukli u garderobu za presvlačenje. On bi sjelo i izvadio kurac, a ona mu okrenula leđa, zadignula haljinu i brzo se počela nabijati.
Ali nikako se ne može sjetiti njenog imena. Poznaje svaki detalj njenih sočnih, malo razrokih sisa. Okus njene pičke još je svjež u ustima, a linije njene naprčene guzice mogao bi nacrtati zatvorenih očiju. Ali njeno ime, kako su se upoznali, što su radili osim jebačine, sve je isparilo.
- Koji mi je kurac - ugrize donju usnu i protrlja lice.

Zvala se Koka. To je bilo prvo što ju je pitao kad ga je posjetila u bolnici. Dolazila bi svaki dan, točno u podne, već mjesecima. Stalno ju je ispitivao kako se on zove, kako su se upoznali, i gdje je živio. Rekla je da ne zna, da joj nikada nije htio reći, da njena noga nikad nije kročila u njegov stan, a upoznali su se baš kod Kamenitih vrata. Godišnjicu su htjeli na tom mjestu proslaviti noćnim seksom. Tako je rekla.

- Pa reci to i doktoru.
- Reći ću mu. Ne brini - kimne dok su sjedili za stolom u bolnici.
- Samo… Ima jedan problem.
- Koji? - prekrižila je noge. Znao je da nema gaćice i osjeti kako mu se usta pune slinom.
- Doktor kaže da te nikad nije vidio. Da pričam sa zrakom.
Pogledala ga je u oči i onda prasnula u smijeh.
- Djeluje ti ovo kao zrak?- uhvati ga za kurac kroz pidžamu.
- Daj, nemoj pred svima tu - stisne noge, a krv mu navre u kurac.
- Jesam li ja zrak? - počne trljati.
- Nisi - uhvati je za zglob i odmakne ruku.
- Sve će biti u redu. Kad izađeš, odvest ću te na posebno mjesto. Ne možeš ni zamisliti gdje. Uh, kako mi fali taj tvoj kurac - ustane i popravi crne uvojke.
- Sutra u podne Koka?
- Kao i svaki dan, Piliću moj - poljubi ga u čelo i ode.

Ostao je sjediti i nakon što ju je ispratio pogledom. Obožavao je gledati kako se njena guzica njiše. Još nije saznao svoje ime. Sve što je znao o svom životu bilo je vezano uz nju. U glavi nije bilo niti jedne slike u kojoj nije bilo njenog lica, sisa, guzice ili pičke. Noćima bi skinuo svoju pidžamu i proučavao svaki pedalj. Osim njegovog lica, pidžama je bila jedini predmet po kojem bi ga neko mogao prepoznati.
Čim bi svanulo, odlazio je do ulaza u bolnicu. Svakog tko je kročio kroz ulaz pitao je jesu li ga ikad vidjeli. Prepoznaju li njegovo lice ili pidžamu.
Do sada nije imao sreće.

Znam da ste kod mene navikli čitati priče, ali nisam mogao odoljeti i ovaj je put tema fotografija.

Upoznajte mog mlađeg sina Dominika. Ovo je njegov najbolji portret koji sam do sada napravio. Fotografija odiše njegovim karakterom i osobnošću (bar je ja tako doživljavam). Dominik je dijete koje voli cijeli svijet, veliki borac za svačiju ljubav, i ima nevjerojatnu sposobnost uvući se bilo kome pod kožu. Uvijek je dobre volje (osim kada je pospan) i kada se nasmiješi, s njim se smije cijela soba (i moje srce - oprostite mi ovaj put na patetici).

Nadam se da će vam ovo neponovljivo lice uljepšati dan.

- Jel ovaj stol ima četiri noge? - lupnuo je dlanovima o staklenu površinu.
- Molim te, pusti sad to. Odi i naspavaj se - popravila je crni pramen koji joj je skliznuo preko blijedog čela.
- Ne, ne i ne. Čuješ što te pitam. Jel ovaj stol ima četiri noge?
- Ima - uzdahnula je.
- Koliko si sigurna?
- Sto posto - kimnula je.
- E, toliko je sigurno i da te beskrajno volim - opet je lupnuo po stolu.

Bio je pijan po tko zna koji put. Stoti. Tisućiti. Nikad agresivan, uvijek naporan. I stalno ista priča. Jel mjesec pun, jel mi srce kuca, jel pao mrak - e toliko te volim. Već je godinama trajalo. Dolazio bi izbljuvan, izgreban, podrapan, raščupan. Najeo bi se, ako je bio u stanju držati vilicu, i zatim zaspao kao klada. Ona bi još ostala u kuhinji prati suđe. Zatim pokupila njegovu prljavu robu, isprala bljuvotinu i sve strpala u pranje. Ono malo preostalog novca iz njegova džepa spremila bi u svoju torbicu. Zato nikad nije dizao veće svote s bankomata. Ujutro bi podignuo koliko misli zapiti u birtiji, a ako što ostane, uzimala je ona. Nikad nije prigovorio. Pred kraj mjeseca, više ne bi bilo novca. Onda je posuđivao, pa vraćao kad bi došla plaća. I tako iz mjeseca u mjesec.
Zaspao je prije nego što mu je glava uronila u jastuk. Ona je obrisala i posljednji tanjur, i skuhala si kavu. Nije joj se spavalo, a ionako se noću često budi jer bi on pijan u snu glasno prdio i gromoglasno hrkao. Više nije spavala pored njega. Gušio ju je smrad alkohola, njegova ustajalog znoja i masne kose.

Ali jebiga, voljela ga je.

Srknula je kavu, ustala i iz ladice izvadila komad papira i cigarete. Zapali jednu, sjedne i počne pisati.

Stalno si pijan.
Kad si trijezan, šutiš.
Sve novce potrošiš na alkohol.
Svake večeri sam u strahu da će ti se nešto dogoditi.
Bojim se roditi ti djecu.
Nisi me taknuo već godinu dana.
Ne želim biti ovdje kad shvatiš da ćeš umrijeti.
Kroz tvoju ovisnost, boca je i mene zatočila.

Onog trenutka kad se je počela razmišljati o ostalim razlozima, odložila je olovku. Pola od napisanog bilo je dovoljno. Dok je pakirala svoje kofere, osjeti kako joj trema trese ruke. Iz sobe se čulo hrkanje.

Kad se ujutro probudio, oteturao je do kupaonice i ispovraćao se. Glava mu je brujala, i umivanje nije bilo dovoljno. Gurne glavu pod hladan mlaz. Mokrim rukama pred ogledalom napipa podbuhle podočnjake. Iz kuhinje je mirisala kava i čuo je ženu kako pali cigaretu.
- Dobro jutro - sjedne za stol i uhvati se za glavu. Imao je osjećaj da će se raspasti.
- Bit će ti bolje nakon kave. Uvijek ti je bolje nakon kave - ispuhnula je dim, naslonjena na sudoper.
- Kad si se digla - proškilji prema njoj.
- Čim je svanulo. Nisam mogla spavati.
- Zašto?
Spusti pred njega papir. Čitao je glave naslonjene na dlan. Zatim se uspravi.
- Mislio sam da me voliš.
- Volim te.
- Odlaziš?
- Da. Gotovo je.
- Što ću ja sad?
- Ne znam. Snaći ćeš se.
- Ostani. Promijenit ću se.
- Nikada se nećeš promijeniti.
- Jesi sigurna?
- Jel ovaj stol ima četiri noge?

- Gle, problem je u meni, a ne tebi - pognute glave izgovorila je prastari kliše dok je nasapunanom rukom trljala najljepše međunožje koje je ikada vidio.
Njeno se tijelo sjajilo od tuširanja, a on nije mogao vjerovati da mu govori kako ga ostavlja dok pere pičku. Sjedio je na poklopcu wc školjke i osjećao se kao budala jer mu se opet dignuo pri pogledu na čvrste sise čije bradavice su se rumenile pod pjenom.
Do ovog trenutka, proveli su u biti jedan od najljepših dana otkad ju je upoznao. Probudila ga je češući mu leđa, a nakon toga se na zahodu tako dobro israo da je njegova dobra volja graničila sa euforijom. Kavu su ispijali u tišini, ali onoj zadovoljnoj. Poslije su otišli na kolače, pa u zoološki vrt, sjeli na ručak, a cijelo poslijepodne proveli u krevetu. Obožavao je lice zabiti joj među noge i slušati kako zadovoljno rokće i pritišće se uz njegova usta.
Probudila se bila prije sat vremena, sasvim drugačije raspoložena, toliko ozbiljnog lica da je bilo izobličeno. Ali kada je počela pričati o rastanku, disanje joj se ubrzalo, lice zarumenilo, oči zasjajile i izgledala je jebozovnije no ikada.
- Sve što nam je ostalo je seks - dohvatila je ručnik dok se s nje voda cijedila po pločicama. - A to mi više nije dovoljno.
- A što bi htjela?
- Želim biti zabrinuta zbog tebe. Želim da me zanimaju tvoji planovi i što misliš o boji tapeta. Htjela bih da mi stalo do toga je li ti sarma dovoljno slana, i hoćeš li palačinke s pekmezom ili čokoladom. Ali me baš briga.
- Tko si ti?
- Molim?
- Tko je osoba koja govori iz ovog tijela? Nije bila ovdje ujutro.
- Joj, daj ne seri. Nikad nisam bila ozbiljnija. Ne možemo se samo ševit cijelo vrijeme. Mislim da mi više uopće nije stalo do tebe. U stvari, na tebi jedino volim tvoj kurac.
- Hoćeš da ga ostavim prije no što odem?
- Isuse bože, što ti ne možeš normalno razgovarati?
Ustao se i otišao u kuhinju. Iz ladice je izvukao škare za rezanje mesa. Skine gaće, lijevom rukom povuče kurac, i odreže ga pri kraju. Šiknula je krv.

Nije se probudio, već je izronio iz sna kao podmornica pod uzbunom. Jastuk je bio ulegnut, plahta zgužvana, a nje nije bilo. Sjedne na rub kreveta, zjevne i počeše jaja. Čuo je zvuk tuša iz kupaonice. Polako odškrine vrata i ugleda je kako nasapunanom rukom trlja pičku. Najljepšu koju je ikada vidio.

- Isuse bože - trzne kad ga je ugledala. - Prepao si me!
- Oposti nisam htio. Samo sam te gledao kako se kupaš.
- Jel ti se dignuo?
- Istog časa.
Pogledala ga je zločesto i počela trljati bedra.
- Jesi gladan?
- Jesam.
- Napravit ću palačinke.
- Uuuuu, može.
- Hoćeš sa čokoladom ili pekmezom?

- Patrik, ajde moraš ići spavati. Kasno je već.
- Ne bih još. Ti si zločesta mama.
- Patrik, molim te, ne zovi me tako. To nije lijepo.
- Pa svi te tako zovu.
- Nije istina. Tata me zove "ljubavi".
- Ma tata priča gluposti.

Moj ugao je zapravo okrugao. Daleko od savršenog kruga, više onakav kakvog dijete nacrta na zamagljenom staklu ili štapom u pijesku, pa u njega ubode dvije točke i povuče veliki osmijeh.
A već dugo se nisam tako nasmješio. Sam sebi, potjeran stiskom šake koji mi je zahvatio trbuh. Potpuno svjestan što to znači, brzo sam tom osmijehu u podsvjesti poželio dobrodošlicu i tu ljepoticu promatrao spuštene glave, kao dalokovidni starac koji je podignuo pogled s novina.
Vidio sam je još u tramvaju. U stvari, njeno lice pokazao mi je odsjaj s prozora koji ju je pogodio kao da se dijete igra s malim ogledalom. Skupila je oči iznenađena nenajavljenom zrakom, i popravila torbu koja joj je skliznula s ramena. Trudila se ostati nepomična, stresti sa sebe početke neugode koju donosi nepredvidljivost. Lagano oblizavši donju usnu, savila se crta njenog nosa koja se pravilno spuštala sa ukamenjenog čela. Njena su usta bila manja od prosječnih, ali su sigurno bila topla, jer sam ih zamislio kako tope i vosak dok puše u svjećice.

Kad smo izašli iz tramvaja, položio sam prste na betonsku ogradu, i prateći njen korak, grebao jagodicama po hrapavoj površini kamena. Grabila je čvrsto, a njene visoke pete naglašavale su snagu tih bedara koje su napinjale suknju koliko je tkanina dozvoljavala.
Ušla je u ulicu nasvođenu mojim voajerstvom, ispunjenom svjetlošću, s desetinama prozora sa svake strane koji su prašnjavo djelili jesenje sunce, pogrbljeno nad krovovima gdje golubovi obilaze kratke dimnjake i zatim se sunovrate na mrvice koje je vjetar meo ispred male pekare.

U panici da će je ukrasti ugao kojem se približavala, zamislio sam nas kako plešemo u malom parku gdje majke pale cigaretu, zibajući drugom rukom dijete usnulo nakon ručka. Sa slike je nestalo sve što mi je smetalo. Postali smo središnji dio makete s koje je netko odnosio nepotrebne dijelove. Odletio je tramvaj, nekoliko krošanja, odbačeni su svi automobili, i očišćena mala gužva ispred pekare.
Mi smo plesali, polako, kao da daske škripe pod našim nogama. Dok je ona smireno lelujala širokim bokovima, ja sam pratio njena stopala, savijajući koljena, nespretno, šlampavo, kao nabori na prevelikim trapericama. Zvuk se pretvorio u brujanje koje trese glavu kada dlanovima pritisnem uši. Kad joj je lice pogodilo sunce, poljubila me je u čelo i nastavila hodati.

Opčinjenog, obuzeo me je poriv da joj napišem pismo, poriv kojeg bi se i Herzog posramio.
Tek kad je zamakla iza ugla, svijet se pokrenuo. Zvuk peta zaposlenih žena opet je odzvanjao betonom dok su koračale prema domovima, razmišljajući o ručku. Odsjaj sunca nastavio je titrati preskačući s prozora na prozor zgrade koja je cijela škrgutala od škripe roleta.
Stara se vrba opet počela vrgoljiti, a tramvaj je zaklepetao gurajući pred sobom svog vozača koji u kabini, psujući dosadu, sniva o Finskoj i kućici uz jezero gdje se svi voze na biciklima.


APDEJT Svoje viđenje MOG! ugla možete naći i na sljedećim blogovima: AthenaAir, Irida, Slatka Žvakica, DerzaFanistori, Svjetioničarka, Lisaa, Funnylittlefrog, Bbop, Dan.za.metak, Trenk, Bronzika, Milou, Gjuroo, Stroke, Tajp. I ja isto ne kužim kako je tajp izbrojao 16 priča. Ja sam ih isto našao samo 15 (a brojao sam pet puta...ne kužim)