Pregled posta

Deset sekundi

Patuljak mu je skočio na prsa čim je doktor iza sebe zatvorio vrata. U jednoj je ruci držao gudalo, a u drugoj rukom stiskao vrat male violine. Pogledao ga kao odbačena ljubavnica, i zasvirao. Živahna melodija nije trajala dugo, desetak sekundi. Zatim violinu stavi pod pazuh, s ruke mu otrgne bolesničku narukvicu, i šmugne kroz prozor. On je, priljubljen uz krevet, prvo počeo plakati, a onda je pustio da ga obuzme histeričan smijeh.

Bilo je jutro Stare godine kad je primljen na psihijatriju, a hodnikom su bauljali pacijenti s kapama u obliku tuljaca, svjetlucavih od šljokica, pričvršćenih gumicama ispod brada. Od ranog jutra bili su spremni za doček Nove godine, iako će svi, nakon što ih nakljukaju lijekovima, zaspati prije ponoći. Dok su šetali hodnicima u svojim prugastim pidžamama, njihove ralje ludila činile su se tupim u odnosu na oštrinu ironije da se vesele što će najluđu noć u godini luđaci dočekati u luđačkim šeširima.

Patuljka je prvi put vidio prije dva mjeseca. Probudio se u svom krevetu u četiri ujutro, a patuljak mu je mirno sjedio na prsima. Jedna ruka naslonjena na violinu, noge prekrižene. Vidjevši da je budan, patuljak je usta usađena u čekinjastu bradu razvukao u osmijeh i zasvirao. Deset sekundi. Zatim je naglo, kao zec kojeg goni pas, nestao u najtamnijem kutu sobe.
To je jutro bilo početak njegovog ludila. Svitanje koje je donijelo paniku, napade paranoje, neizvjesne snove i strah od samoće. Patuljak se vraćao svaki dan, uvijek kad je bio sam. Vizije su ga iscijedile kao limun, ostala je samo isušena kora, a jedina stvar koju je osjećao bio je strah od male violine i bradatog osmijeha. Umor mu je gasio mozak, od naprezanja mu se lomilo tijelo, kao da cijelo vrijeme povraća a želudac je prazan.
Svaki dan. Patuljak. Svirka. Violina. Deset sekundi. Ostao je bez svega.

Jednog poslijepodneva, pukla je i terapija. Psihijatar je izgubio živce.

- Ne mogu vam pomoći ako vjerujete da je patuljak stvaran - psihijatar nervozno ugasi cigaretu.
- A koji onda to kurac iskače pred mene? On svira! Jel vam jasno? Ima najmanju jebenu violinu koju sam ikada vidio i njom mi gudi ispred nosa - trljao je sljepoočnice, glave zabačene preko naslona.
- Ne kažem da ga ne vidite. Morate mi vjerovati da patuljak ne postoji - zapali novu cigaretu.
- Nikada nećete shvatiti - zapilji pogled kroz prozor. - Patuljku se to vidi u očima. U očima mu vidim život. Ne znam kako bih to objasnio, ali… on je prestvaran da bi ga moja glava izmislila.
- Onda mi ga detaljno opišite.
- Stvar je u tome kako ga osjetim. Kako ga se bojim i što mi njegove oči govore dok gudalom trza po violini. Ha! Kako izgleda? Kao jebeni Ljutko iz Snjeguljice, ali je pet puta manji - grakne i snažno zalupi vratima kad je izlazio iz ordinacije.

Vrata stana provalila je policija. Pozvali su je susjedi. Ujutro, na Staru godinu, pronašli su ga zasranog i zapišanog u krevetu, krvavih podočnjaka, kako pjevuši melodiju. Po deset sekundi. Pauza. Melodija. Hitna je još u vožnji nazvala bolnicu. Na psihijatriji ga je čekao krevet.

***

Već je počeo padati mrak, kad je zadihani patuljak preskočio potok koji ga je dijelio od šume. Violinu je prebacio preko leđa, a svako malo je u trku provjeravao da mu bolnička narukvica nije ispala. Stopalima je grabio po suhom lišću gotovo bešumno. Prvi hrast, drugi hrast, stari javor… još samo stotinjak metara. Debela bukva zauzela je središte ledine natopljene slojem mahovine. Patuljak je bio udaljen nekoliko metara od bukve kad je skočio i nestao u deblu.
Skliznuvši na zemlju duboko ispod drva, rukama strese trunčice sa sebe, popravi violinu i uputi se prema ulazu iz kojeg se probijalo svjetlo i dopirali glasovi. Veliku sobu, koju su stoljećima kopali njegovi preci, grijalo je svjetlo baklji, a za desetinama stolova, prelijevale su se priče, smijeh i pjesma patuljaka. Za današnji dan, kada ističe godina, odjenuli su svoje najljepše kape, protkane zlatnim nitima, iz škrinja izvadili lule od ružinog drveta, a brade topili u medovini iz kristalnih krigli.
Slatki duhanski dim stvorio je pokrov koji je lelujao nad prostorijom, uzduž čijeg zida se prostirala polica s violinama.

Stari je sjedio na početku prostorije, sam za stolom. Patuljak mu priđe i baci pred njega bolničku narukvicu.
- Cijenjeni, uspio sam. Broj 21. Opet sam prvi - nakloni se.
Stari otpuhne dim i položi mu ruku na tjeme.
- Tvoji preci su ponosni, lovče. Neka te se ljudi vječno boje - povuče ga Stari nazad na noge. - Stara će godina umrijeti za pet minuta. Tada će svi znati - uzme narukvicu i objesi je na ploču iznad kamenog platoa.

Deset sekundi prije kraja godine, zaorila se pjesma. Uzdignutih čaša nazdravili su patuljku. Petu godinu za redom, najboljem lovcu ljudskih duša. S prvim otkucajima nove godine, na kameni plato postavljeno je dvadeset novih ploča. Praznih. Počela je nova sezona.
Pjesma i zvuci violina orili su se podzemljem sve do prvih znakova svitanja.





Post je objavljen 27.02.2007. u 14:19 sati.