Silva se ubio svilenom kravatom, tamnocrvenom, najskupljom koju je ikada imao. Jedan kraj vezao si je oko vrata, a drugi oko cijevi centralnog grijanja koje su u stanovima u Zapruđu radnici prije 50 godina provodili iznad prozora. Pronašli su ga deset dana kasnije. Susjedi su zbog smrada nazvali policiju, a kad su provalili vrata, Silva se počeo lagano klatiti na propuhu. Skupa kravata nije popustila.

***

Svake godine, 20. siječnja, Špeho, Mađar, Grga i Silva našli bi se kod Šiptara u 10 ujutro, bez obzira na to je li bio vikend, praznik ili obični radni dan. Počinjali bi kavama, a poslijepodne završavali viskijima. Pa pijani nazdravljali Toniju kojega je na taj dan davno, još dok su uživali skakati s ljuljačke, progutao zaleđeni Bundek.
Protekla godina bila je za njih naporna i spora. Gradske su vlasti počele s preuređenjem Bundeka. Sjekli su grmlje, rovali po trbuhu jezera, krčili šikaru u kojoj su stari prijatelji sklepali svoje prvo sklonište i tamo na žaru pekli krumpire ukradene iz špajza.
Novine su tad objavljivale naslove da će bageri s Bundeka otjerati i posljednje slavuje, ali nigdje nije pisalo da gusjenicama drobe i dječje uspomene koje su se s godinama pretvorile u noćne more.
Tonijeva smrt uhvatila se za stare prijatelje kao betonski temelj. Sve što su stvarali i gradili u životu, raslo je iznad sjećanja na uplašene oči koje su nestajale ispod leda i mjehure zraka u kojima su bili zarobljeni pozivi u pomoć. Iako je policija pronašla tijelo, te su godine Špeho, Mađar, Grga, a pogotovo Silva, imali osjećaj da bageri ne ruju po šljunčanom dnu jezera, nego da razgrću Tonijev grob. Čelične šake svaki su dan komešale dno jezera, tjerajući uspomene na površinu. Voda je bila mutna, ali slike Tonijeva lica nikada nisu bile jasnije.

***

- Trebali smo skužiti kaj će se dogoditi sa Silvom - rekao je Špeho miješajući kavu.
Za njega u Zagrebu nije bilo bolje kave od Šiptarove.
- Ja još ne mogu vjerovati - dobaci Grga.
Prošlo je pet dana otkad su saznali da se Silva ubio. Mađar se nikad nije iselio iz Zapruđa i javio im je isti dan kad su pronašli Silvu.
- Mene je samo strah da nas sve to ne ubije - buljio je Mađar u plamen upaljača.
- Sanjao sam ga sinoć. Silvu. Stajao je pokraj jezera i mahao mi. Bilo je ljeto, a on je na sebi imao samo kupaće gaćice i kravatu. Počeo mi je nešto pričati, ali su mu iz usta izlazili mjehurići - tiho ispriča Grga. Prešutio je da su iz mjehurića izlazile riječi.
Plup… Toni… plup…. Na dnu… plup…nas čeka... plup… sve.
- O, Bože, Silva. Trebali smo znati. Ova šutnja nas grize, izjest će nas do kostiju - kao Tonija crvi, nastavi Grga u sebi.
- Što sam stariji, to je jači filing da nikad nismo otišli iz Zapruđa, ostali smo tamo, pokraj rupe u ledu. Mislio sam da će godine to iscijediti iz nas. Ali ne. Sve to raste s nama. Buja. Prošlo je već trideset godina. Ej, trideset godina! Ja se toga ne mogu riješiti samo tako. Pod kožom mi je kao krpelj. Tonija sam utetovirao u mozak i mo'š ga jebat - odmahne Špeho glavom.
- Ali, moramo to riješiti. Moramo! Ne želim više jutra počinjati s Tonijevim licem pred očima - kazao je Mađar gledajući prijatelje. Bojao se da će njegovo blijedo lice odati da sve češće u glavi vidi Tonija. Ljubičastih usana, kroz koje sipi ledena voda. Oči su mu mutne kao led kroz koji je propao. Njegova ruka ne pušta. Grabi ga kroz ogledalo i vuče prema ledenom dnu.
- Mađar!
Trzne se.
- Oprostite, zamislio sam se - dohvati se kutije cigareta.
- Ima tko kakav prijedlog? - javi se Grga.
- Ja već pet godina slušam savjete svog psihića, i ništa nije pomoglo. Ali to sam vam već rekao. Ne znam što da radimo - odgovori Špeho.

***

Toni nikad nije imao previše prijatelja. Bio je najpametniji dječak u razredu, izbočenog, jakog čela, koje se, činilo se na prvi pogled, naslanjalo na zlatne okvire naočala. Školski klipani tukli bi ga bar jednom mjesečno, i to na putu kući. Bilo je to vrijeme kad su učenici morali nositi posebnu platnenu torbu za papuče. Tonija bi sustigli kod igrališta ispred škole u Zapruđu i izmlatili tim torbama. Lukavi su bili ti klipani; Toni nikad ne bi dobio po glavi, ali nerijetko bi, osim torbe, sijevnula i koja šaka u trbuh. Kad bi Toni vidio što mu se sprema, pokušao bi pobjeći. Međutim, koliko je bio pametan, toliko je bio i spor. Njegove slabe noge nisu se mogle mjeriti s brzim klipanima koji su dane provodili u nogometu.

***

Silva, Mađar, Grga i Špeho poznavali su se i prije osnovne škole, ali pravi su prijatelji postali tek kad su zajedno krenuli u 1.b razred. Do četvrtog razreda bili su nerazdvojni. Nitko ih nije dirao (jednom je jedan Dražen napao Grgu, ali je pobjegao kad su ga ostala trojica dohvatila), imali su svoje igre, svoje fore i pozdrave, imali su svoja izgrebana koljena. Toni je išao s njima u razred i kako to inače biva s najslabijima, osjetio je kako je ta četvorka drugačija. Nisu ga tjerali od sebe, nisu bili bezobrazni. Pozdravljali su ga, čak se i smiješili. Zbog toga se osjećao sigurnijim. Nije znao da ga sažalijevaju; bio je sretan što s nekim može pričati. Dečki se nisu bunili, prepisivali su zadaću od njega, pomagao im je s dosadnom matematikom. Takva simbioza trajala je sve dok jednog dana dečki svoje sklonište pokraj Bundeka nisu pronašli demolirano.

***
Grga je posebno bio zagrijan za sklonište. Znao je po cijeli dan ostalim dečkima opisivati svoje ideje, planove i sve ostalo što bi trebalo napraviti na toj maloj čistini, skrivenoj među visokim stablima. Mjesecima su teglili daske, trupce, šperploče, krali alat i čavle iz kuće. Svaki slobodan trenutak provodili su pileći grane, kuckajući čekićem, popravljajući svaki kutak te drvene kolibice naslonjene na stari hrast. Tamo su kartali, ložili vatru, pijuckali rum iz bočica koje su ukrali u dućanu (poslije usta trpali Efektama da roditelji ne nanjuše alkohol), pripremali udice i plovke za ribičiju, pričali o curama, biciklima, nogometu i štukirima koje planiraju upecati.

***

Toni im je sve priznao. Oni su samo šutjeli dok je govorio kako ih je pratio, vidio njihovo sklonište. Mislio sam pomoći oko gradnje, pravdao se.
- Onda nisi trebao sve izblebetati u školi - škrgutao je zubima Grga. Okrenuo mu je leđa i otišao. To su napravili i ostali dečki. Uništeno sklonište bila je Draženova osveta. Nikad nije zaboravio onaj dan kad su dečki stali u Grginu obranu. Ali dečki su bili bijesni na Tonija.

***
- Možda je sada kasno za bilo kaj. Možemo sve ispričati, ali Toni je mrtav. Sad i Silva. Bojim se da ćemo, kaj god napravili, s ovim morati živjeti do groba. Mislim da je Silva to shvatio - reče Mađar i rukom pozove konobara.
- Ali moramo nekaj napraviti. Pokušati to izbaciti iz života, ostaviti u prošlosti. Želim dalje normalno živjeti, koliko je to moguće - nadovezao se Špeho.
Iako još nije bilo podne, Grga je nakon dvije kave prešao na viski. Ruka ga je zebla dok je zveckao ledom u čaši.
- Kladim se da nitko od vas nije više bio na Bundeku - rekao je i dalje gledajući u čašu.
Odgovora nije bilo.
- To sam i mislio. Možda bi se trebali vratiti. Ponovno sve vidjeti. Sjetiti se… ne znam. Možda će nam sve biti jasnije, mislim, kaj i kak dalje. Neki prvi korak moramo napraviti - tiho će Grga.
Mađar i Špeho i dalje su šutjeli.
- Koji kurac šutite? Imate bolju ideju? Uvijek se možemo naliti i onda doma u krevetu opet vrtiti te slike u glavi do besvijesti. I tak svaki dan. Dok ne završimo kao Silva! Dosta mi je ovog sranja - strese se Grga.
- A kad bi išli? - prekriži ruke Mađar.
- Kaj ja znam. Možemo i sad.
- Sad?
- Zakaj ne?

***

Svake zime na Bundeku su se skupljali riječni galebovi. Tijekom godine nitko ih nije viđao ni na Savi, ni na jezeru. A onda bi stigli negdje prije Božića, a oni koji prežive, opet bi odletjeli s prvim proljetnim suncem. I tako je bilo otkad prijatelji pamte.
Neke galebove okovao bi led, neki bi uginuli od gladi, a one koji nisu mogli letjeti, Špeho, Grga, Silva, Mađar, a ponekad i Toni grijali bi u naručju. Ptice su se prvo bunile i otimale, a onda bi se smirile i samo sjedile među njihovim rukama dok bi dečki razgovarali, smijali se, prepirali.
Od Zapruđa do Bundeka laganim je hodom dečkima trebalo 15 minuta. Ponovno su prošli pokraj igrališta gdje su se tukli neki novi klinci, pokraj vrtića gdje se više nitko ne igra kauboja i Indijanaca, a rupe u ogradi su odavno zakrpane. Na ulazu u Bundek niklo je dječje igralište s visokim toboganom. Bilo je prazno, pokrio ga je smrznuti snijeg. Oko jezera više nije bilo šume, a na mjestu gdje je nekad bilo sklonište sad je prolazila popločena staza koju su pratile ulične lampe. Smrznuti Bundek izgledao je kao dno ugaslog vulkana zatrpanog bijelim pepelom.
- Sve je drukčije - rekao je Grga. Dečki su stajali uz obalu gdje se nekada livada strmo spuštala prema vodi. Kad bi vodostaj bio visok, moglo se s par metara skočiti u jezero. Sada se kroz snijeg pod nogama osjećao nabacani šljunak, a obala je pretvorena u umjetnu plažu.
- Na ovom je mjestu Toni propao kroz led, jel' da? - zapali Mađar cigaretu.
- Da. Sad se sjećam kak je voda bila crna - odgovori Špeho.
Usukali su ramena dok ih je ledeni vjetar ribao po licu. Nisu bili sigurni je li to zbog hladnoće ili tišine koja se probijala kroz pucketanje leda i klokot vode na otopljenim rubovima.
- Imam osjećaj da je Toni i dalje pod ledom - rekao je Špeho zagledan u bijelo jezero.
- Ne razmišljaj tako. Pronašli su ga nakon samo…
- Ma znam. Ali nemam osjećaj da je na Mirogoju. Kao da je tu zakopan - prekinuo je Špeho Mađara.
- Ljudi moji, nije Toni na Mirogoju. Nema šanse - spusti se Grga do obale.
Mađar i Špeho se pogledaju pa krenu za njim.
- Kak to misliš? - stavi Mađar ruke u džepove.
- Nismo mu to dozvolili. Nije ga led pustio. Možda su ga tamo crvi pojeli, ali njegovo lice, glas, oči i one jebene zlatne naočale, sve je još tu, ispod leda. Ispod ovog jebenog leda - dohvati Grga kamen i svom snagom ga zavitla u led pokriven snijegom.
Kroz rupu izviri voda, crna kao nafta.
- Čekao nas je sve ove godine. Znao je da ćemo se vratiti. Da se moramo vratiti. Nije nas htio pustiti da krenemo dalje. Držiš me rukama za vrat, Toni, jel' ti jasnooooo! - odzvoni jezerom Grgin glas, a jato vrana eksplodira u zrak s gole krošnje na suprotnoj obali.
Svinut nad obalu pokrio je lice rukama. Grga se nije mogao sjetiti dana kada je shvatio da će kazna za uništeno sklonište uništiti i njegov život. Pretvoriti ga u slomljene daske, i nagorene šperploče. Bijes prema Toniju držao ih je neko vrijeme, dječji gnjev zbog kojeg su se zakleli na šutnju. Trebala je to biti obična zezancija, nešto što će Toni zapamtiti kao sprdnju, kaznu za demolirano sklonište. Trajalo je to par minuta. Od trenutka kad je Grga gurnuo Tonija na led sve dok posljednji odsjaj zlatnih naočala nije ugasnuo pod tamnom vodom. Nekoliko minuta koje su samljele godine života pred njima.
- Oprosti mi, Toni… Pusti nas…Mene - grcao je Grga.

Špeho i Mađar stajali su šutke pokraj Grge. Bilo im je čudno što prvi put na zaleđenom Bundeku nema niti jednog galeba.