Hostija od 1000 kuna

31.08.2006.


Ne mogu si pomoći.

Bijesan sam do boli.

Razbjesnio me događaj u zagrebačkoj katedrali. Mladi Turski par zatekao se u katedrali tijekom mise, baš u trenutku dijeljenja svete pričesti. Mladi Turčin slijedio je primjer drugih, došao je do svećenika i u ruke uzeo svetu hostiju.
Stavio ju je u usta i iz nekog razloga zatim, ispljunuo nazad u ruku, počeo ju proučavati, mirisati itd.

Čim ju je izvadio iz usta, ljudi oko njega reagirali su kao da je u najmanju ruku pokušao silovati Djevicu Mariju.

Heretik, nevjernik, gorit će u paklu, a k tome još i Turčin.

Neki ga je svećenik ‘tiho’ ispratio iz crkve.

Ali neeeeee. Tu ne završava priča.

Pazite ovo.

Netko je nazvao zbog toga policiju koja ga je onda sustigla na Trgu Bana Jelačića.

Znači, netko u crkvi je dao opis tog “vraga u turskom obličju”.

I čovjeka onda privedu. I kazne ga sa 1000 kuna.

Zbog “vrijeđanja moralnih osjećaja građana”.

Ja sam si to odmah u glavi preveo ovako: Ne dao ti bog da se zajebavaš s hostijom. Progutaj je makar se ugušio. Inače ćeš ispljunuti 1000 kuna.

Nikome nije palo na pamet da je čovjek možda prvi puta u životu bio na misi. Da je došao razgledati jednu od najljepših crkava u Hrvatskoj. Nije upoznat sa običajem hostije. Ma nije ni to bitno. Čovjek je radoznao.

Ili će te više vjerovati teoriji da je zadrti mudžahedin koji je odlučio pred svim vjernicima, pljuvanjem hostije, vrijeđati osjećaje osoba druge religije, za vrijeme mise. I to u društvu djevojke?.

Ne bih rekao.

Ali hej, ne ide to tako. Tko je on da sumnja, razmišlja ili radi nešto po svojoj volji dok je u crkvi? Ili se zaboravi pa napravi pokret koji stotine kristovih sljedbenika ne podržava.

Dobro da ga nisu spalili, nakon što su ga mučili pa je priznao da je heretik. I da voli mačke.

No nije samo ovaj događaj izazvao bijes u meni.

Nedavno sam na jednom blogu pročitao tekst u kojem autor prepričava pismo žalbe jedne vjernice. Pismo je bilo, koliko se sjećam, objavljeno u Glasu koncila.

Uglavnom vjernica se žali na druge vjernike koji hostiju primaju na ruke, a ne u usta. Zašto je to smeta?

Zato što se onda može dogoditi da mrvice hostije padaju po podu. I onda drugi gaze po mnjima. A to je sveta hostija.

U vrijeme kad se ljudi ubijaju na ratištima, pale crkve po americi, svećenici siluju malu djecu čiju su ispovjest slušali prije pola sata, a humanitarne donacije završavaju u privatnim džepovima, netko noću ne spava jer se mrvice hostije prosipaju po podu.

Gdje je nestala bit vjerovanja u Boga? Nije li za vjernika bitnije slušati poruke na misi i njegovati svoju vjeru? Otići u crkvu i u njoj pronaći utjehu. Pronaći svoj duševni mir.

Neeeee. Najbitnije je prigovarati kako netko uzima hostiju.

Treba se zamisliti koju smo poruku poslali tom mladom Turčinu. Koliko imamo razumijevanja za one koji ne razumiju i ne moraju razumijeti.

Hoće li uskoro netko tko kaže da je ateist također biti odmah kažnjen sa 1000 kuna? Jer ne vjeruje u Boga? Ako to neki vjernik čuje mogao bi se uvrijediti. Kako to netko može sumnjati da nema boga?! Time vrijeđa moralne osjećaje vjernika.

Na sunce 1000 kuna! Odmah!

Uh kako sam bijesan....


DODATAK

Turčin je u policiji izjavio da uistinu nije znao što predstavlja hostija i ispričao se svima koje je nenamjerno uvrijedio. Svećenik koji je služio misu naglasio je kako je odmah shvatio da mladić nije upoznat sa običajima i da se nije ponašao uvredljivo. Naprotiv, svećenik je objasnio kako su se zatim neki od vjernika ponašali arogantno prema Turčinu. Svećenik je odmah sve u crkvi javno pozvao na toleranciju i razumijevanje.

Očigledno su ga poslušali kad su pozvali policiju pa je mladić proveo noć u zatvoru jer je morao u pritvoru čekati početak "uredovnog vremena prekršajnog suca".

Tatice

30.08.2006.


Njegove zjenice činile su se bunarima prepunjenima vodom nakon nemilosrdne kiše. Tamne, neprozirne i prijeteće.

Bile su toliko blizu da je vidio svoj odraz u njima. Iskrivljen kao i lice koje ih nosi.

- Moraš se uozbiljiti. Ne mogu više podnijeti tvoje djetinjaste ispade. Zajebat će te kao što su mene. Za koji sam kurac godinama nosio pušku i ovu uniformu. Za koji kurac. Da svaki dan slušam prigovaranje neke kurve?

Opet je zaboravio da je ta "kurva" odavno bila mrtva. Mame nema.

Njegovi dlanovi su mu obuhvatili obraze i od pritiska je koža poblijedila. Ocrtavali su se obrisi ruku iz kojih se isparavao miris masti. Svaki dan mora provjeriti svoju pušku. Onu veliku. I onda je čisti.

Škljoc.

Škljoc.

Dobro je. I onda ju objesi u hodnik. Nikad se ne zna.

- Misliš da ti ne bih dao sve što mogu? Ali nemam, smeće jedno malo. Kakvi jebeni pokemoni. Što sam ja ikad u životu dobio. Svi ste nezahvalni. Na cesti ćeš umrijeti jel ti jasno. Kao zadnje pseće govno. Baš tako.

Opet su te umorne oči ljute. Opet su ta usta koja se više ne smiju praznila boce.

I opet je bio gladan. Svaki put se tjera do granice iznemoglosti i tek onda zamoli za hranu. Nije bitno što će vikati, što će mu tresti glavu.

Bojao se pogleda.

- Oćeš možda kavijara? Ili lososa. Ne, ne, ne. Napravit ću vam jastoga, vaše jebeno visočanstvo. Bolje bi ti bilo da ideš raditi neki kurac. Ili kradi. Ne mogu te više slušat. Jel ti jasno? Za sve ste vi krivi. Pa zar svaki jebeni dan moram suze ronit kad ti šljagu odvalim. Ne shvaćaš ti ništa. Mi nemamo šanse u ovom jebenom životu. Nemamo šanse. Jel razumiješ?

- Razumijem tata. Pusti me sad, molim te,

tatice.

Ona ih je prva slušala

29.08.2006.


- Boli tebe briga, imaš svoj posao, onda svoj blog i svoj mali svijet - u jednom mi je dahu sve to supruga istresla u lice, a kuhinju je zaplahnuo miris njenog parfema kada se demonstrativno okrenula i odmarširala u dnevni boravak.

Ja sam ostao s blokom u ruci i olovkom u zraku. I u tom me je trenutku udarilo u glavu kao onaj njen slatki miris.

Ona je ljubomorna na blog.

Ali zašto?

Možda zato što pišem ono što joj šapćem, ili zato što joj ne šapćem onako kako pišem.

Sve moje misli, sramote, kletve, bolovi i nervoze bile su do sada njena ekskluziva. Ona ih je prva slušala i kritizirala. Sada ju može preteći onaj tko prvi ostavi komentar na mojem blogu.

I tko su ti ljudi. Od kuda im pravo da imaju pametnije komentare od mene. Zašto ga mrze, zašto ga hvale, zašto ga čitaju. Zašto im on to dozvoljava.

U ljubav prema njoj i djeci ugurala se još jedna. Pisanje. Ali prioriteti se podrazumijevaju.

Kurve rečenice. Okanite se mog čovjeka.

Sve što sam napisao poklanjam ti. Tvoje je. Svako slovo, zarez, novi redak i ono što je rečeno, a nije napisano. Ružno mi je tvoje čelo kad se ljutiš.

Idem ga zagrliti.
Mislit će da sam ljubomorna.


Dinamo

26.08.2006.


Posljednja stvar koja joj je ostala u pamćenju bila je njegov vjenčani prsten. Onaj zlatni, ni preširok ni preuzak, zapravo idealne veličine, kojeg su zajedno izabrali.
Prsten koji je trebao značiti i u dobru i u zlu, ali se ono “u dobru” rasplinulo u zraku čim ga je svećenik izgovorio.

I liječnik ju je to pitao nadvivši se nad njezinu postelju. Čega se posljednjeg sjeća.

Prstena. Vidjela ga je kako sjaji na njegovoj šaci. Kroz prste kojima je prekrila lice vidjela je kako prsten raste u djeliću sekunde i onda nestaje negdje u mesu ispod njenog oka.

Veliku glavobolju nadjačavala je jedino bol koja joj je razdirala vilicu dok je odgovarala na pitanja liječnika.

Koji je danas dan? Jučer je igrao Dinamo. Pa da, nedjelja je. Subotom igra Dinamo. Nikada prije nije u bolnici dočekala nedjelju. Inače bi se sa Hitne vratila kući isti dan. On bi već spavao ako je Dinamo izgubio.

Ona bi zaspala vrlo kasno, pripremajući šminku ujutro, da susjedi ne vide.

Treba mi ogledalo. Da vidim što ću sa šminkom. Trajat će malo dulje, ali mislim da ću sve pokriti. Neće se vidjeti.

Ona je bila najstrastvenija navijačica Dinama na svijetu. Toliko strastvena da se svaki put prije utakmice predano molila bogu da Dinamo ne izgubi.

Nasmijala se samo sekundu prije nego što joj je bol opet iskrivila lice.

U glavi joj je odzvanjalo:

i kolcem
i lancem
i bokserom
u glavu.

"Frendice"

24.08.2006.


Nedavno sam sa suprugom imao raspravu koju je potaknuo telefonski poziv. Nazvao ju je stari prijatelj s faksa i pozvao ju da se nađu na kavi.
Rasprava se rasplamsala djelomice zbog moje ljubomore (ne mogu si pomoći, kriva je moja sicilijanska krv), ali najvećim dijelom zbog jedne moje teorije koju sam joj pokušao argumentirati.

Muškarci nemaju prijateljice u pravom smislu te riječi.

Svjestan sam da bi ovaj tekst mogao izazvati dosta žustrih reakcija, možda ću biti pribijen na kolac, a zatim mi oko vrata objesiti natpis šovinist, ali ipak vjerujem da će biti i onih koji će potvrdno kimnuti glavom i u bradu si promrmljati: "je, istina je". U svakom slučaju, svjestan sam da će biti svakakvih poruka.

Dakle, mogu li muškarac i žena biti prijatelji (gledano iz perspektive muškarca).

Smatram da će muškarac u društvu lijepe žene odmah zamišljati kakav bi bio seks sa njom. Takve primisli i maštarije kad tad će se pojaviti i u društvu ne tako lijepe žene, ako se igrom slučaja dovoljno puta sretnu. On će na njoj pronaći neki detalj zbog kojeg će proraditi mašta. U ovu kategoriju ne spadaju one žene koje su toliko ružne da u ustima moraju držati hrenovku da bi se pas htio igrat s njima.

Kako bih podebljao ove prethodne tvrdnje, potrebno je objasniti motive zbog kojih uopće muškarac samoinicijativno prilazi ženi. Još nisam sreo muškarca koji je prišao ženi jer je preko ramena načuo da voli knjige ili recimo operu.
On prilazi isključivo zbog fizičkog izgleda. Detalji koji privlače muškarca, mogu se podjeliti na dvije razine. "Sofisticiraniju" i onu temeljnu.

1. Lijepe oči, usne, kosa, seksi glas.
2. Dobre noge, grudi, guza.

Uvjeren sam da svi muškarci koji tvrde suprotno (odnosno da mogu imati prijateljice u najčistijem smislu te riječi), jednostavno lažu i to iz dva razloga.

Prvi je da bi mogli imati alibi za pokušaje švrljanja, a drugi je tjeran motivom da sredina o njima dobije sliku muškarca nove generacije, koji razumije žene u dušu. To su tipovi koji bolesno žele da ih svi vole i patološki žele biti prihvaćeni.

Ukratko, puni su sranja.

Najgori prevaranti su muškarci koji često s "frendicama" odlaze na kavu, i to svoje "prijateljstvo" javno ističu dok im se u glavi vrte slike kako se drpaju na njegovom kuhinjskom stolu. S vremena na vrijeme mašta i o grupnjaku sa svim svojim "frendicama". Njegove prave namjere sa "frendicom", koje od nje skriva kao zmija noge, nalaze se u rečenicama koje se ne izgovaraju tijekom pijuckanja kave.

- Bok, oćemo na kavu?
- S tobom frendice uvijek.
Evo ga. To je to. Želi me.

- Nisam ti danas dobre volje.
- Draga, što te muči?
Pati za mnom.

- Nemam niš za obuć. Zdebljala sam se, pogle kak mi je majca uska.
- Ma daj, super ti stoji.
Čovječe, vide joj se bradavice prek majice.

- Imam osjećaj da tebi sve mogu reći. Nekak me kužiš.
- Super je kaj možemo ovak opušteno popričati
Sto posto nema gaćice ispod traperica.

No pretjerivanje s tim "prijateljstvom" može postati dvosjekli mač. Muškarac uglavnom predugo drži tu distancu prijateljstva i onda više ne može izaći iz tog živog blata.
S vremenom ga žena prihvati kao dobrog prijatelja. Pravi pokazatelj za to je kad si međusobno počnu komentirati odjeću. A kad mu se ona počne, ne daj bože, ispovjedati o svojim ljubavnim jadima, nije se ni snašao a već je postao najbolji prijatelj.

Seksa onda sigurno neće biti. Zašto? Zato što je shvatio u kakvoj je situaciji. Ako pokuša prijateljstvo preseliti u krevet, dobit će hladan tuš i možda je povrijediti, a ako se pokuša udaljiti od prijateljstva u kojem je već do grla, opet postoji šansa da će ju razočarati. I tada naprosto postaje frustriran.

Brak je veliki pokazatelj u korist ove tvrdnje. Oženjeni muškarci, većina njih, nema praksu odlaziti s prijateljicama na kavu. Uglavnom je riječ o izlascima s dečkima. Međutim, ukoliko nešto ne valja u odnosima sa svojom suprugom, a pogotovo ako nema seksa ili je iz njega isparila strast, kad tad će se pojaviti kave sa "frendicama" ili "kolegicama".

Bili mi oženjeni, zaručeni ili u vezi, uvijek ćemo gledati druge žene. Ali to nam nisu prijateljice. One su naprosto lijepe žene s kojima se poigramo u mašti. Ima dosta oženjenih muškaraca koji idu i dalje od maštanja ili mjeruckanja.

No nismo svi takvi. Gledanje u meni ne znači i da ćemo nešto naručiti, kaže stara muška poslovica. Ali barem ne kenjamo o kavama s frendicama.

Muškarci su jednostavno takvi.

Prvo gledamo, onda osjećamo. Prvo želimo, onda volimo.

Dom za starenje

23.08.2006.


U staračkom domu baka živi u sobi 35. U sobi 34 je Nada koja je uvijek prva u redu za večeru.
Švercerica jedna.
Micika iz sobe 36 je furt napirlitana. Kak ju nije sram.

Ni soba 34 ni soba 36 niš ne valjaju. Soba 35 je taman. Vrata ne škripe.

Baku ne posjećujem onoliko koliko bih trebao, a opet više nego što bih želio.

Istina.

Među tim zidovima starost je konstantna, agresivna i posesivna. Čak i recepcionari izgledaju stariji no što jesu. Kada među sve te štapove, štake i smeđe veste na kopčanje utrči dijete, ostavlja dojam kao žar cigarete u čekaonici pedijatra.

S druge pak strane, kada se približavam ulazu tog doma za starenje, to me uvijek posjeti na dolazak u vrtić, po dijete. Razmigoljeni po dvorištu radoznalo promatraju tko ide, dok ih "tete" vrebaju s balkona. Razlika je u tome što ih zatim ne vodimo kući.

Zato i jesu u domu. Da ne umru u kući.

Prozirni starac sjedi na klupi u zavjetrini. Oštri laktovi zabodeni u noge, obrazi utonuli u koščate ruke. Slika jada.

Ovo je mjesto iz kojeg ni mašta više ne može pobjeći.

Na balkonima eksplozija cvijeća. Razne boje vrište iz tegli obješenih preko ruba. Drhtave ruke pažljivo ih zaljevaju, pogled uperen u prazno iznad naočala spuštenih na vrh nosa.

Smeđa vesta zakopčana do vrata.

Čudno je koliko imaju potrebu stvoriti neki život, prije no što sami umru.

Baka je zabrinuta dok srčemo kavu u kafiću preko puta.

- Rudi je neki dan pao na glavu – zabrinuto će. Imala je novu frizuru, a lice joj je bilo crvenije no inače. Ruke su joj se činile manjima.

- Pa jel dobro?

Nisam imao pojma tko je Rudi.

- Je dobro je. Malo si je natukao čelo. On se rano diže, a išao je kasno spavati. Zato je i opal. Ma on često pada na glavu.
- Pa kaj je radio do kasno?
- Bili smo vani.
- Ko?
- Rudi i ja.
- Da?
- Da. Došel je po mene u 11 navečer. Pa smo sjeli tu vani na klupice.
- A da?
- Aha. Sin mu je bio tu dan prije.
- I?
- Donesel mu je viski, pa me Rudi pozvao da probam.
- Viski? Vani u 11 navečer?
- Bilo je vruće. Pa smo sjeli vani.
- U 11?
- Ionak mi se nije spavalo.
- Di je sad Rudi.
- Spava.

Nije ni čudo da je pao na glavu.

Pogledala je na sat. Remen na ruci urezao joj se u kožu.

- Joj, moram na večeru. Moram stat u red. Ajde bok miškec, fala kaj si došel.
- Vidimo se baka.

Počeli su se slijevati u ulaz kao da je zvono pozvalo na početak drugog čina neke predstave.
Naravno da je Nada opet bila prva u redu.

Švercerica jedna.

Molim te, ne tresi se.

21.08.2006.


Snovi se nekad zalijepe za mene kao čičak na mokrog psa.

Prvu noć ih osjetim kako se rađaju u meni, bubre kao arkada nakon udarca. Kada zaklopim oči postajem njihova lutka na koncima, drveniji od Pinokija, poslušniji od starca kod liječnika.

Kada probiju opnu nevjerice, slijevaju se u moj nos, oči i uši, preuzimaju moja osjetila i prijete mi da će sve biti stvarno.

Pretvaraju se u auto koji na asfaltu drobi mojeg sina.

Njegovo krhko tijelo osjeća lim koji mu mrvi rebra, slama kičmu, razbija zglobove. On me cijelo vrijeme gleda dok mu oči ne nestanu ispod razine haube i zatim ga željezo povlači ispod svoje utrobe, u sjenu podvozja gdje se mačke po ljeti sklanjaju od vrućine, a po zimi griju od vreline motora.

U trenutku prije udara, ulazim u njegovo tijelo, u moju krv i meso. Ne osjećam bol nego samo njegove misli, njegovu glavu ispunjenju dječjim pitanjima.

Tata zašto auto ima kotače?
Tata zašto auto ima svjetla?
Tata zašto se moramo vezati?
Tata zašto je auto na meni?

Ostajem držati sina u naručju na asfaltu u koji su mi utonula koljena. Gleda me kao da zna odgovor na sva pitanja.

Znam zašto su mi slomljene kosti.
Znam zašto me ništa ne boli.
Znam zašto plačeš tata.

A ja sam ljut na njega. Ne želi biti miran.

Molim te sine, prestani se tresti.
Molim te, ne tresi se više.

Kako je umro Đorđe (kraj)

18.08.2006.


Nakon što je Đorđe umro, ostale su mi dvije stvari koje me podsjećaju na njega. Njegova osobna iskaznica i njegov pogled.

Nekoliko dana prije smrti, sestre u bolnici su ga obrijale, ošišale i okupale.

- Imamo iznenađenje za vas - rekao mi je doktor preko telefona.
- Kakvo?
- Vidjet će te kad dođete u bolnicu.

Bilo je gotovo smješno koliko se doktorov stav promjenio nakon nekoliko objavljenih tekstova o Đorđu. Sada sam u bolnicu mogao ušetati kad sam htio.

Đorđe je bez brade i brkova bio uistinu drugi čovjek. No, to nije bilo iznenađenje.

Đorđe je bio budan i svjestan.

- Đorđe, imate posjetu - rekao mu je doktor koji se u posljednje vrijeme nekako uvijek našao ispred objektiva fotoreportera.

Otvorio je oči i pogledao me.

U njima se vidjelo da se predao.

U tom sam trenutku znao da ga više neću vidjeti.

Zato me nije iznenadio poziv iz bolnice nakon nekoliko dana.

- Đorđe je umro jutros. Od upale pluća. Znate, kada tako teški bolesnici dugo leže, dobiju upalu pluća, imunitet im je jako slab i zatim tije…. - glas iz slušalice zatomile su mi misli.

Bio sam siguran kako su mu pomogli da umre. Možda je tako bilo i najbolje.

S posljednjim grumenom zemlje koji je ispao iz lopate na groblju, završila je i priča o čovjeku iz tmine.

Iza sebe je ostavio gomilu smeća u malom podrumu, razrokog susjeda s tregerima kojemu je laknulo, i svoju osobnu iskaznicu koju i danas nosim u novčaniku.

Jedne večeri zaustavio me policajac.

- Osobnu iskaznicu molim vas.
- Izvolite
- Oprostite, ali to niste vi.

Slučajno sam mu dao Đorđevu osobnu.

- Tko vam je to - podigne obrvu policajac.

- Učitelj iz mraka.

Onako, za pravo.

15.08.2006.


Žena me nazvala na posao i rekla da sam zaboravio prostrijeti veš i iz auta izvaditi dječja kolica.

Boli me kurac.

Zvala me i majka, pitala je kad ću joj vratiti usisivač. Onaj na paru. Nisam ga ni izvadio iz gepeka.

Boli me kurac.

Na putu prema poslu stvorila se gužva. Preuređuje se Ljubljanska, semaforni ne rade, a na križanjima nema policajaca. Vrijedi pravilo bezobraznijeg.

Boli me kurac.

Zbog velike gospe, ispred moje zgrade nema niti jednog slobodnog mjesta za parking. Auti natrpani jedan na drugom, parkirao sam u drugom kvartu. Danas se svi osjećaju vjernicima.

Boli me kurac.

Danas je ujutro čovjek pobio svoju obitelj. Ženu i dijete. Pucao je u svoju bebu staru jednu i pol godinu. Iz automata. U potiljak. Dva metka. Ne jedan, nego dva. U potiljak.

Dum.

Dum.

Na slikama koje sam gledao njihova beživotna tijela ležala su na travi ispred kuće. Pokrivena dekama, kao izletnici koji snivaju.

Sve što želim je otići kući i zagrliti svoja dva sina. Onako, za pravo.

Sklopljenih očiju.

Da osjetim kako im kuca srce.

Za ostalo me boli kurac.

Kako je umro Đorđe (dio drugi)

13.08.2006.




Iduće jutro objavili smo tekst. Nisam mogao znati kakve će reakcije izazvati, niti sam htio predviđati. Čuo sam se telefonom rano poslijepodne sa susjedima. Ništa se nije promjenilo. Jedino je Đorđe još teže disao.
Predveđer mi je zazvonio mobitel.

- Odveli su ga – hroptao je u slušalicu razroki susjed s tregerima.
- Tko ga je odveo?
- Ne znam, došli su ljudi u maskirnom, s kombijem, ukrcali ga i odvezli. Nismo ni vidjeli, sve nam je poslije ispričala jedna druga susjeda.
- Ne znate ni gdje su ga odveli?
- Kažu u bolnicu.
- Koju?
- Ne znam.

Nazvao sam Vinogradsku, jer sam po medicinskoj dokumentaciji vidio da je već bio u toj bolnici. Iz bolnice su potvrdili da je kod njih.

- Da, dovezen je kod nas – rekla je medicinska.
- Pa zar je netko zvao hitnu – upitam.
- Ne, zvao nas je ministar.
- Molim?
- Kažem, zvao nas je ministar.
- Zdravstva?
- Ne, nego branitelja.
- Branitelja?
- Da, branitelja. Hoćete da vam stalno sve dva put ponavljam ili...

Tišina.

- Branitelja? – opet ja.
- Da. B-R-A-N-I-T-E-LJ-A. Osobno je nazvao i rekao da se pobrinemo za tog čovjeka.

To, moram priznati, nisam očekivao. Ujutro sam sa fotoreporterom bio u bolnici. Provirio sam u sobu gdje je ležao Đorđe. Izgledao je sasvim drugačije u toj prostoriji okupanoj svjetlom. Zavoji i posteljina blještali su u odnosu na njegovu kožu koja kao da je upila tminu koju je do jučer udisao.

- Oprostite, tko ste vi – glasno je viknuo doktor koji nam se približavao hodajući kao da je upravo dobio Nobelovu nagradu.
- Novinari, došli smo posjetiti ovog čovjeka, ne znam jeste li pročitali...
- Jesam, jesam, ali nemate pravo tu biti i slikati.
- Ja nekako mislim da imamo. Ovaj je čovjek umirao u smeću jer ste ga iz ove bolnice više puta vraćali natrag.
- Pa jer sam mu ja kriv što živi u smeću?

Eto vidite, predamnom je stajao čovjek s jedno 15 godina studija, gomilama pročitanih knjiga, pa ipak prosere tako nešto. Ali, nekako mi je bilo odmah jasno.

Siromasi uvijek umiru sami.

Doktor nam je izrecitirao šturu dijagnozu koju bi i slijepac zaključio. Sve je vjerojatno samo pitanje dana.

Dok mi je čovjek u bijelom pričao o predviđenim pretragama i stanju pacijenta, u glavi mi se polako gubio njegov glas. Kroz odškrinuta vrata zagledao sam se u Đorđa. Nije više izgledao kao prevrnuta lutka. Nije bilo smeća.

Bio je u čistoj pidžami, čistoj posteljini i zato mi je izgledao zdravije i mirnije.

Trgnuo sam se. Koji mi je kurac. Nije uopće stvar u jebenoj pidžami ili posteljini.

Kako je umro Đorđe (dio prvi)

07.08.2006.




Kada je sestra odškrinula vrata, mrak bolničke sobe ravodnio je stup svjetlosti koji se prosuo iz hodnika.
Hripac se više nije čuo. Đorđe je umro u snu, bez bolova, čist i obrijan. Ujutro je liječnik uzeo telefon u ruke i nazvao redakciju. Uzrok smrt bila je upala pluća.

Sa Đorđem sam proživio posljednjih dva tjedna njegova života. Nikad ga u životu nisam vidio prije toga dana kada je u redakciji zazvonio telefon.
- Halo.
- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Čujte, imamo jedan veliki problem, ne znamo više kome se obratiti pa smo nazvali novinare.
- Slušam, recite.
- Naš susjed je jako bolestan, i mi više ne znamo kako se brinuti za njega. Ima rak, i bio je par puta u bolnici i uvijek su ga vraćali doma. Bojim se da će umrijeti u užasnim uvijetima. Nema lijekova ni zavoja, i praktički svoje posljednje trenutke proživljava u mraku zatrpan smećem.

Pet minuta nakon toga bio sam u autu sa fotografom. Točno ispred adrese koju smo dobili dočekao nas je oznojen čovjek. Drap košulja, zasukanih rukava, hlače zategnute tregerima, u ustima zapaljena cigareta iz koje je dim vijugao između njegovih razrokih očiju. Predstavio se kao susjed.

Gegao se ispred nas dok smo ga pratili u neku podrumsku prostoriju. Zastao je ispred vratiju i mogao sam čuti škljocaj brave kada je okrenuo ključ.

- Evo tu smo. Vjerojatno nije pri svijesti. Pazite mrkli je mrak i ništa se ne vidi. Struja mu je odavno isključena – rekao je razroki čovjek u tregerima.
- Đorđe, ja sam. Jel me čuješ?

Nije bilo odgovora. Miris vlage, znoja i ustajalosti nije bio toliko jak koliko mi se činilo da ga mogu grabiti šakama. Imao sam osjećaj da se prima na moju kožu kao fina crna prašina.
Kroz slojeve tame do nas se periodički probijao samo čudan zvuk. Zvučalo je kao udarci krila o beton dok se veliki noćni leptir koprca po tlu.

- Dobro, je još diše, čujete ga?

Samo sam potvrdno kimnuo glavom kao da me može vidjeti u tom mraku. Oči su se počele privikavati na tamu i počeo sam polako nazirati obrise prostorije kao da se budim iz anestezije.

Zvuk je dolazio sa kauča.

- Neću moći izoštriti. Treba mi neki izvor svjetla – rekao je fotograf.
- Hoćeš da upalim upaljač ispred njega?
- Daj da probamo.

Dok sam držao plamen upaljača ispred njegova lica, u tišini sam ga promatrao. Lice zaraslo u bradu, sklopljene oči, glava lagano zabačena unatrag. Otvorene rane na njegovu vratu podrhtavale su od grgrljavog zvuka dubokog disanja.

- Dobro je, možeš maknuti upaljač.

Kad je počeo okidati fleš fotoaparata, slike pred nama počele su se urezivati u našu svijest. Tih svakih nekoliko djelića sekundi dok bi prostoriju prekrila jarka svjetlost, stvarali su cjelovitu sliku u našim glavama kao neke morbidne puzzle. Kao neki usporeni stroboskop koji otkriva tajne zabranjene grobnice.

Đorđe je ležao na kauču polugol, u improviziranim pelenama. Koža mu je bila obješena preko kostiju kao roba na vješalici. Ležao je na leđima, a njegove ruke i noge davale su mu dojam prevrnute lutke iz izloga.

Oko njega bila je nabacana gomila smeća, starih boca i odbačenih stvari. Gdje god se moglo nešto odložiti, bilo je zatrpano. Jedini prazan prostor bila je mala staza od vratiju do kauča.

Kada smo se vratili u redakciju, priča se činila nevjerojatnom. Obuzeo me osjećaj kao da sam nakon dana lutanja po mračnoj šumi izbio na suncem okupanu autocestu koji vodi u grad.

Pored svega, Đorđe je bio i hrvatski branitelj, sudjelovao je u akciji Oluja. Odrekli su ga se svi: bolnica, vojska, grad, susjedi i na kraju sam život. Osjećao sam se sablasno, kao da jedini na svijetu znam tajnu da taj čovjek umire sam u mračnoj rupi, izjeden ranama od bolesti, zatrpan smećem i da se sve to događa u središtu velegrada.

Odmah sam sjeo i počeo pisati tekst. Sutra će mi možda biti lakše, jer kada objavimo tekst, svi će saznati moju tajnu. Svi će upoznati Đorđa.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.