Iduće jutro objavili smo tekst. Nisam mogao znati kakve će reakcije izazvati, niti sam htio predviđati. Čuo sam se telefonom rano poslijepodne sa susjedima. Ništa se nije promjenilo. Jedino je Đorđe još teže disao.
Predveđer mi je zazvonio mobitel.

- Odveli su ga – hroptao je u slušalicu razroki susjed s tregerima.
- Tko ga je odveo?
- Ne znam, došli su ljudi u maskirnom, s kombijem, ukrcali ga i odvezli. Nismo ni vidjeli, sve nam je poslije ispričala jedna druga susjeda.
- Ne znate ni gdje su ga odveli?
- Kažu u bolnicu.
- Koju?
- Ne znam.

Nazvao sam Vinogradsku, jer sam po medicinskoj dokumentaciji vidio da je već bio u toj bolnici. Iz bolnice su potvrdili da je kod njih.

- Da, dovezen je kod nas – rekla je medicinska.
- Pa zar je netko zvao hitnu – upitam.
- Ne, zvao nas je ministar.
- Molim?
- Kažem, zvao nas je ministar.
- Zdravstva?
- Ne, nego branitelja.
- Branitelja?
- Da, branitelja. Hoćete da vam stalno sve dva put ponavljam ili...

Tišina.

- Branitelja? – opet ja.
- Da. B-R-A-N-I-T-E-LJ-A. Osobno je nazvao i rekao da se pobrinemo za tog čovjeka.

To, moram priznati, nisam očekivao. Ujutro sam sa fotoreporterom bio u bolnici. Provirio sam u sobu gdje je ležao Đorđe. Izgledao je sasvim drugačije u toj prostoriji okupanoj svjetlom. Zavoji i posteljina blještali su u odnosu na njegovu kožu koja kao da je upila tminu koju je do jučer udisao.

- Oprostite, tko ste vi – glasno je viknuo doktor koji nam se približavao hodajući kao da je upravo dobio Nobelovu nagradu.
- Novinari, došli smo posjetiti ovog čovjeka, ne znam jeste li pročitali...
- Jesam, jesam, ali nemate pravo tu biti i slikati.
- Ja nekako mislim da imamo. Ovaj je čovjek umirao u smeću jer ste ga iz ove bolnice više puta vraćali natrag.
- Pa jer sam mu ja kriv što živi u smeću?

Eto vidite, predamnom je stajao čovjek s jedno 15 godina studija, gomilama pročitanih knjiga, pa ipak prosere tako nešto. Ali, nekako mi je bilo odmah jasno.

Siromasi uvijek umiru sami.

Doktor nam je izrecitirao šturu dijagnozu koju bi i slijepac zaključio. Sve je vjerojatno samo pitanje dana.

Dok mi je čovjek u bijelom pričao o predviđenim pretragama i stanju pacijenta, u glavi mi se polako gubio njegov glas. Kroz odškrinuta vrata zagledao sam se u Đorđa. Nije više izgledao kao prevrnuta lutka. Nije bilo smeća.

Bio je u čistoj pidžami, čistoj posteljini i zato mi je izgledao zdravije i mirnije.

Trgnuo sam se. Koji mi je kurac. Nije uopće stvar u jebenoj pidžami ili posteljini.