Dok smo se vozili u autu, razgovarao sam s prijateljem i uglednim članom naše blogerske zajednice, odličnim autorom. Išli smo po pivu i razgovor se neizbježno bližio kraju.

- Bojim se da ako ti objasnim moje slutnje u čemu je problem, da ćeš se uvrijediti, a to bi moglo onda utjecati na tebe i tvoje pisanje - rekao je nakon mog nagovaranja, jer sam slutio da pokušava kupiti vrijeme dok vožnja ne završi.

- Nisam malo dijete, reci mi u glavu, kako si to uvijek radio.
- Ne mogu, nije jednostavno.
- Vrlo je jednostavno, ili kažeš ili ne kažeš.
- Bojim se reakcije.
- Uvijek si mi govorio o pisanju, ne vidim u čemu je sad problem - bio sam već ljut.
- Da, ali ovo nije jednostavno. Ne znam kako bih rekao.
- Evo, kada dođem doma, skuhat ću si kavu i nazvat te, pa ćemo popričati. Ok?
- Ok. Ali to nije ništa bitno. Boli te kurac. Samo piši. I to je to.

Kada sam došao kući, isključio je mobitel.

Uvrijedio me.

Boli te kurac. Samo piši. I to je to.

Kao i obično bio je u pravu.

A meni je, kao i obično, trebalo tri dana da to shvatim.